U normalnom svijetu zločin se ne isplati. Ni kriminal se ne isplati. Ni izbjegavanje obveza se ne isplati. Uhvatit će te, pa ćeš platiti duplo. Zato su u tom normalnom svijetu te pojave iznimno do razmjerno rijetke, pa se tamo, u tom svijetu, i divlji pripitome.
U nas je obratno. U nas i pitomi nakon nekog vremena malo do umjereno podivljaju kako bi mogli preživjeti u okruženju, odnosno džungli, u kojoj se njihovi nekultivirani rođaci snalaze ko i sve repato, ko svoji na svome, u svom prirodnom staništu.
Njima ne trebaju ceste jer putuju zrakom, hvatajući se za lijane. Ne treba im javna rasvjeta, oni vole da se ništa ne vidi, jer tako, bez neželjenih svjedoka, ko i svaka zvjerka, mogu raditi što ih je volja. A ne trebaju im ni kartice za podzemne kontejnere. Jer oni svoje smeće ostavljaju gdje hoće, kad hoće i koliko hoće, i to sve potpuno besplatno.
Carevi i kraljevi džungle
Kome da plaćaju, kad je to sve njihovo? Oni su u toj džungli carevi i kraljevi, najkrupnije zvjerke, koje non-stop riču, busaju se u domoljubne i(li) građanske grudi, i kojima se nitko ne usudi zamjeriti.
Ni "Zeleni grad" ni gradska uprava. Koja je kapitulirala pred majmunima i ostalim repatim primatima, a kaznila sve one koji uredno podmiruju svoje obveze i rade svoj posao. Kao što su mravi i pčele radilice, zbog kojih i ovog ljeta u šibenskoj staroj gradskoj jezgri zuji kao u košnici.
To turističke zujalice ustrajno prikupljaju med za dugu i tešku zimu, za sebe i svoje trutove, a majmuni s lijana iznad njih im se, da prostite, svakodnevno seru u posal. Skriče i ostavljaju govna gdje stignu. Po voljenim portunima, u pjesmi Miše Kovača i knjizi Miće Zenića odavno opjevanim kalama, skalama i butama, a onda u mraku i tišini vlastite sobe i pod zaštitom anonimnosti, GDPR-a i ostalih civilizacijskih blagodati, po društvenim mrežama, koje im je omogućio Bill Gates, protiv kojeg također – da oprostite – seru, seru i protiv neradnika, lijenih škovacina, komunalnih redara i njihovih šefova, uhljeba koji rade malo i ne rade ništa.
Lako ćete ih prepoznati – oni su najglasniji i najgrlatiji kad je riječ o svojim i tuđim pravima, stvarnim ili umišljenima. Znaju sve! Osim provući karticu i otvoriti kontejner, povlačeći ga za ručku. Taj im pokret, ta jednostavna mehanička radnja, nikako ne polazi za rukom. Em ne radi brava, em zapinje, em je zakazao čitač, em ne odgovara vreća, em smrdi iznutra, em se ne čisti, ne odvozi redovno. Trista čuda. Pa ga oni zato – prinuđeni su – ostavljaju. Čine to vanka. Pokraj kante. Mukti. Ili u prvom portunu. Nek kupe škovacini. To im je ionako posal. A ne da ode svako jutro planduju, besposleno ko gospoda. A onda će, kad netko naiđe, biti prvi koji će zavikati: "Drž'te lopova! Ma gledaj stoke, di je smeće ostavila."
Divlje se još i nagradi
Te i takve su "Zeleni grad" i gradska uprava nagradili tako da su otključali podzemne kontejnere, pa sad u njih svi mogu bacati smeće bez dodatnog plaćanja po količini, kao što je bilo dosad.
Koliko ih je? Poprilično – ima ih čak 2500 kućanstava i 400 poslovnih subjekata koji od 1. siječnja ove godine nisu nikako predali svoj otpad iako su zadužili kartice.
I što s njima? Ništa. Ujeo vuk magare. Kao i uvijek kod nas, takve se divlje još i nagradi! Da bi ih se umilostivilo i odobrovoljilo da ne seru svuda gdje uhvate, nego da barem donesu smeće do podzemnog kontejnera, na jedno mjesto, onda im se garantira da će to biti mukti, kao i dosad.
A onima koji su uredno plaćali svoje obveze, i teglili jadni, stari i nemoćni, smeće do podzemnih spremišta, što s njima? Ništa, oni su bili i ostali – budale.
Oni su, kako bi to Hrvati rekli, bili jadni pošteni. Oni ne riču i ne laju, ne skriče po lijanama, i ne busaju se poput Tarzana i Čite u domoljubne građanske grudi, nego zuje i pokušavaju ovdje nešto raditi i graditi. Ali nije lako praviti med dok ti se netko – što netko, puno njih – iz dana u dan, da oprostite, sere u rađu!