Prije točno deset godina, u srpnju 2013., otvorena je šetnica kroz Kanal svetog Ante, kojom je Šibeniku konačno, nakon dugih desetljeća vojne uprave, vraćena polovina njegove najljepše slike – ulaza u grad s morske strane.
Tko god je makar i samo jednom ušao u Šibenik s mora, kroz Kanal svetog Ante, zauvijek će pamtiti sliku Šibenika, njegovih kamenih kuća stiješnjenih pod tvrđama, i kupole Dalmatinčeve i Firentinčeve katedrale. Tu sliku, koja mu je zauvijek ostala u očima, doživio je – i opisao – kao otkrivenje i sam autor šetnice, genijalni hrvatski arhitekt Nikola Bašić, koji je prvi put vidio Šibenik baš s te točke kada je kao dijete došao s Murtera do Krešimirova grada, brodom, sa svojim pokojnim djedom.
Bilo je u tom prizoru nečeg sudbinskog, jer, eto, baš je njega dopalo da gotovo 60 godina kasnije isprojektira 4,5 kilometara staze od uvale Paninkovac do Tvrđave svetog Nikole.
Uskraćen pogled
Na samoj stazi, kao njezin sastavni dio, nalazi se vidikovac s kojeg se pruža prekrasan, panoramski pogled na Šibenik i njegovu okolinu, pogled koji nam je, kako već rekosmo, desetljećima bio uskraćen jer je ova druga obala Kanala svetog Ante bila “zabranjena zona”, s vojnim instalacijama i skladištima, vječno u žici i pod stražom bivše JNA. Koja je Šibenik napustila nakon rujanskog rata i povlačenjem svih svojih efektiva iz vojarni na Božić 1991. godine.
Šetnica u kanalu otvorena je na ljeto 2013., a deset godina kasnije – točnije ovih dana – otvoren je, 2023. godine, u uvali Minerska, i Posjetiteljski centar u Kanalu svetog Ante. Kao druga faza projekta “Turističke valorizacije Kanala svetog Ante”. Hrvatima omiljenog sveca, od “13 gracija”, čiji blagdan pada baš za koji dan, u ovom istom mjesecu. U šetnicu je uloženo oko milijun i pol eura, a u Posjetiteljski centar oko 3,5 milijuna u istoj valuti, koja je od 1. siječnja ove godine postala i hrvatska, a cijeli je projekt vodila i Javna ustanova Priroda Šibensko-kninske županije koja će tim centrom i upravljati. U njemu se, a riječ je o obnovljenoj zgradi nekadašnje jugovojske, nalazi multimedijalni muzejski postav, višenamjenska dvorana za predavanja, uredi i suvenirnica.
Naravno, cijeli je projekt sufinanciran EU sredstvima, iz Fonda za regionalni razvoj, u sklopu Operativnog programa Konkurentnost i kohezija. Jednog od brojnih kojima smo pristupali i na čija smo potpisivanja pozivani, a mi smo se pitali: Čemu to služi?! Konkurentnost i kohezija?! WTF. Evo, sad znamo. Sad kad je nemušti, birokratski jezik činovnika EU-a konačno pretvoren u ono što mi vidimo i cijenimo više od svega na svijetu – nekretnine. Pusti ti šuplju priču. Ode je sve novo i cakum pakum obnovljeno! Osim teće s paštašutom. Jedino je ona starinska. Na mjestu na kojem se 1996. godine snimao film “Kako je počeo rat na mom otoku” oca i sina Brešana, Ive i Vinka. Film koji je obilježio postratne hrvatske devedesete. Tako su se još jednom materijalna i nematerijalna kultura, kameni artefakti i umjetnička mašta i fikcija isprepleli pred ulazom u Šibenik. Koji je konačno spojio lijevu i desnu obalu kanala. I bez mosta koji ga je trebao pretvoriti u Monte Carlo, o čemu se također sanjalo i povremeno javno govorilo.
Danas smo već stigli do te faze da možemo reći kako Šibenik ne treba pretvarati u Monte Carlo, u monegaškoj kneževini, a niti ga treba pretvarati u nečiju kopiju, ma koliko bilo laskavo i medijski zavodljivo zvati ga novi Dubrovnik. Kopije nisu nikada ravne originalu, ma koliko bile dobre. Treba ga jednostavno pustiti da sam, kao i dosad, pokuša naći formulu vlastitog opstanka. Da pokuša u novim okolnostima biti onaj naš stari Šibenik. Najbolji što može biti. Da ostane dovoljno malen da nama domaćima bude po mjeri, ugodan za život, a opet dovoljno velik da se u njemu mogu ostvariti i oni koji bi htjeli nešto bolje i više.
Komplicirana jednadžba
Komplicirana je to jednadžba, ali do sada postignuti rezultati pokazuju da mi taj zadatak, ako i ne znamo riješiti, barem znamo postaviti. Bilo je malo sporo, ali, evo, da ponovim, spojili smo lijevu i desnu obalu Kanala svetog Ante, bez mosta, bez divlje gradnje, bez apartmana, bez ilegalnih privezišta, bova i bojlera...