Šibenik – a s njim i šibenski gradonačelnik dr. Željko Burić – dosad je imao sreće. I to puno. Ono oko čega su njegovi prethodnici oblijetili kao mačak oko vruće kaše, a riječ je o podzemnoj garaži ispod Poljane, on je stavio "ad acta" s jednom riječi – "Ajmo!" Stvarno? Pa, naravno! I ne samo da je očistio središnji gradski trg, odnosno Poljanu, ušminkao je, vratio pješacima, a automobile stavio pod zemlju da se ne vide – i tako puta tri – nego ga to, odnosno gradsku blagajnu, nije koštalo ni kune.
Dapače, na tom je projektu još i zaradio jer je podzemlje ispod Poljane – na kojem je Šupuk još u ratu sanjao kako će graditi šibenski Importanne – postalo Logistički centar. Nečeg što se zove "Integrirana mobilnost na području grada Šibenika – povećanje broja putnika u javnom gradskom prijevozu".
No, najbitnije je da je to "nešto" kroz "hokus-pokus" Mišurina upravnog odjela postalo EU projekt težak 99,3 milijuna kuna, od čega Bruxelles daje čak 73,8. A Poljana je, s podzemnom garažom i vodenim satom, koštala 60. Dakle, ostalo je još i za autobuse. Fine, niskopodne, njih čak 11, vrijednih 26 milijuna kuna, pa još i za uređenje 17 autobusnih stajališta, informacijske toteme, za koje je baš ovih dana raspisan natječaj za nabavu – procijenjen na milijun i pol kuna – a koji bi trebao biti gotov do 12 listopada.
Sve mukte građanima
I, kada je sve dosad išlo ovako glatko kako je išlo, normalno je da porastu apetiti. I da se sreća nastavi iskušavati i dalje. Gradonačelnik je – mic po mic – najavio najprije kako će Grad krenuti u osnivanje vlastita javnoprijevozničkog poduzeća, a onda nakon toga i kako će taj javni prijevoz biti – besplatan. Što su, naravno, svi aklamacijom pozdravili. A tko i ne bi?!
Ganc novi prijevoz, novi ekološki autobusi, koji stižu na vrijeme, po voznom redu, umjesto starih, zadimljenih "dizelaša", koji što izgledom, što voznim redom više sliče da su ispali iz filma "Tko to tamo peva" i "Vozi Miško" đira. I to sve – mukte.
No, ako bi javni prijevoz i bio besplatan, javnoprijevozničko poduzeće svakako ne bi bilo besplatno. Ono bi imalo svoje troškove koji ne bi bili mali, a zahtijevali bi i puno više autobusa od ovih 11 već naručenih. A ti autobusi – koje je najlakše kupiti – zahtijevaju i garaže, održavanje, servisiranje, mehaničare, zahtijevaju i vozače koji će ih voziti, u jednoj, dvije ili tri smjene. A to nije ni besplatno ni jeftino.
Dapače, vrlo je skupo. Recimo, vozača uopće nema na tržištu. I vrlo su tražena roba i u EU-u. Pa voze čak i umirovljenici. Pa je upitno koliko je to i rentabilno. Što znači da će možda morati biti i dotirano iz gradskog proračuna, i to više nego dosad. Za one koji su možda zaboravili, grad Šibenik je već imao svoga javnog gradskog prijevoznika. To je isti ovaj ATP koji je završio u stečaju, potopljen s 90 milijuna kuna duga, nakon čega ga je, nakon sedam godina stečajne agonije, preuzeo "Čazmatrans".
Nitko se nije tukao za njega, kao ni za petogodišnju koncesiju za javni prijevoz putnika u gradu Šibeniku, koju je ATP 2017. godine dobio za jednu kunu. I na koju se jedini javio. Toliko je to profitabilan posao. Dapače, Grad za besplatni prijevoz školske djece daje godišnje 3,5 milijuna kuna, a za besplatni prijevoz umirovljenika još oko 2,7 milijuna. Dakle, više od šest milijuna kuna košta već sada "besplatni" javni prijevoz kojim nitko nije zadovoljan i na koji svi imaju primjedbi.
Malo se prekombinovali
Koliko će tek koštati ovaj "ganc" novi. Za koji smo nabavili 11 autobusa. No, je li to dovoljno? Vjerojatno nije. ATP ih je imao 40-ak kada ih je "Čazmatrans" preuzimao prije pet godina, i planirao obnovu najmanje "trećine". Sada bi za 40-ak buseva trebalo najmanje sto milijuna kuna, ako uzmemo za orijentir cijene po kojima smo platili ovih jedanaest. I to samo za početak.
Kao da situacija s javnim prijevozom u Šibeniku sliči na onu legendarnu rečenicu još iz doba crno-bijelih televizora i sportskih prijenosa utakmica preko radija, iz doba Vladana Stojakovića i Milojka Pantića, u kojima su – takav je bio opis – "fudbaleri" redovno nešto "kombinovali" na sredini terena. Da bi, kada su već slušatelji očekivali nastavak, kakvu konkretnu akciju, i gol, često uslijedio nastavak, odnosno rezime – "Zasad ništa konkretnog, izgubili su loptu. Malo su se prekombinovali!" Jer, i sreća – mada prati hrabre – zna biti ćudljiva!