Jesmo li prepustili dalmatinsku Zagoru – vukovima, lisicama, čagljevima i ostalom divljem zvjerinju? Po svemu sudeći, jesmo. A to primjećujemo tek sada, kada nam je problem došao na vrata. Nije bio problem kada je harao po planinama, Moseću, Svilaji, ispod Kamešnice, ili ljetos u Kistanjama. No, sada je došao još bliže. Evo ga i u Perkoviću, samo što se na vlak ne ukrca! Tamo je, u Sitnom Donjem, na farmi Capra Domestica, ovih dana napravio pravi pokolj, predatori su preskočili ogradu i kroz otvoreni prozor uletjeli u stado od 700 ovaca, zaklali njih 15 i još toliko naklali. Vlasnik Mladen Sarajlić kaže da su mu prošle godine odnijeli najmanje 40 ovaca, a strvine većine njih nikad nije našao. Dakle, vuk je gazda u dalmatinskom zaleđu, tu spora nema. Zaštićen je zakonom, i tako se i ponaša. Čagalj se udomaćio na Kornatima, a lisice su u Petrovom polju, žale nam se mještani, “rednije” od poštara. Ako ne zatvoriš vrata, evo ti ih u kućama!
Ne gasi se požar
Za poznavatelje prilika ova je najezda čagljeva, lisica, i divljih svinja, posredan dokaz da je broj vukova puno veći negoli onaj kojim barata službena statistika. Jer, vele, vuk pokolje, ali ne pojede sve. Na njegovim se ostacima goste i drugi, sitniji predatori. S druge strane, napominju, nema više ni bjesnoće. I ona je – srećom – iskorijenjena, a prije je desetkovala lisice i druge sitne predatore. Čija je populacija sad zdravija nego ikada. I treće, divljina je potpuno zavladala našim brdima, smrika caruje na sve strane, samo što ne raste iz napuštenih kuća. To je za divlje beštije idealno stanište! Nitko ih ne uznemirava. Ali je isto tako i idealno stanište za požare, pred kojima svakog ljeta jedva spašavamo živu glavu. Divljina je došla na vrata priobalnih gradova i naselja, koji nekontrolirano šire građevinska područja, a poljoprivredna su nam totalno zapuštena. Niti ih tko obrađuje, niti ima ljudi koji bi to radili. O tome – da se požari ne gase kad planu, nego znatno ranije, sprječavajući ih da nastanu – godinama je javno govorio agronom Davorin Pamić. Ali, utaman. Požari koji divljaju obalom i u kojima gore kuće i vukovi, čagljevi i lisice koji haraju Zagorom, da bi i oni na koncu sišli u naselja i ulazili u kuće samo su dva lica – ili lice i naličje – istog problema. Tako da se ni problem vuka neće moći riješiti hajkama ni eventualnim dozvolama za odstrel, koliko se god činilo da bi se time riješio problem.
Uspjeli u zaštiti
Jer, mi danas možemo konstatirati da smo, nakon skoro 28 godina otkako smo 17. svibnja 1995. godine zaštitili vuka, uspjeli u onom što je bio cilj i namjera te zaštite. Spasili smo ga od nestajanja, njegovu smo populaciju učinili stabilnom, on se – očito – raširio i razmnožio, pridonoseći biološkoj raznolikosti, i s te strane možemo biti zadovoljni. Ali, s druge strane, na istom smo tom prostoru ostali bez ljudi. Ironijom sudbine, baš su lovci s Perkovića imali u siječnju 1996. zadnje odstrijeljene vukove u RH, njih pet, koje su po starom seoskom običaju vučarenja nosili po okolnim selima, uz pjesmu “dajte vuli slanine, da ne sađe s planine.” “Dajte vuli novčiće da ne kolje ovčice.” Tih sela danas nema, a ako i ima, nema nikog u njima. Nema ni lovaca, i oni su ostarjeli, oćoravili, ne mogu više ni držati pušku. Ako se odstrel i dozvoli, morat ćemo radnu snagu za to uvozit s Filipina ili tražiti pomoć NATO-a. Ako Milanović da prethodnu suglasnost. Ali, za to nam vuk nije ništa kriv. Nego mi sami. Mi smo jedina država u kojoj je vuk došao glave lovcima, pojeo baku i Crvenkapicu.