Za sve što ih zanima ljudi danas pitaju na Googleu, ili traže po enciklopedijama. Ali, ako vas zanima nešto o Hrvatima, onda ćete sve saznati po Fejsu i portalima. Crnoj kronici osobito.
Eto, dosad smo mislili da su mladi svakakvi, sklope sa starima ugovor o uzdržavanju, pa ih nakon toga izbace iz stana, ne brinu se za njih uopće, ostave ih gole i bose, i bez imovine. No, sad smo iz izvještaja šibenske policije saznali da ni stari nisu cvijeće, da i oni mogu bit svakakvi. Da i oni mlađe, pa i svoje najrođenije, mogu dobro nasanjkati, čak i kod nas gdje nema puno snijega.
Najnoviji slučaj iz Knina je baš takav. Elem, stariji, sedamdeset i sedam godina, gospodin – iako ono što je napravio nije nimalo gospodski – svome je nećaku darovnim ugovorom prepisao dio kuće koju je posjedovao u Trogiru. Veli njemu ujo “Evo netjače, ja ću tebi ovo dati, meni više ne treba”. Sastavili oni ugovor, ovjerili ga kod javnog bilježnika i vjerojatno su nakon toga popili piće, suzu pustili, i jedan i drugi.
A ‘ko je vama branio?
Kad, šta’š ti vidit, nije prošlo dugo, a dobri ti je ujo isti taj kat kuće u studenom 2022. godine prodao trećoj osobi te na taj način, kako to fino navodi policijski službenik, sebi priskrbio imovinsku korist. “Protiv osumnjičenika će biti podnesena kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.” Najprije daruješ, pa nakon toga to isto darovano još jedanput prodaš!
Tako dakle, Hrvati poimaju vlasništvo. To je moje! To što sam ja to u međuvremenu nekom dao, odnosno darovao, to nema veze. Opet je to moje, jer sam se ja u međuvremenu predomislio. Naljutio se na nećaka. I rekao mu “E, da znaš, neću ti dati onaj dio kuće. Uzet ću ti ga nazad! I prodat kome je mene volja!”. Kako ono kaže naš narod “S tuđeg konja nasrid polja!”.
Kažu da je tako i Simo Dubajić svojedobno prodao kuću, novi se vlasnik uselio, a onda u čudu gledao kako Simo dovodi majstore da na kući koju je prodao, zidaju novi kat. Kada ga je začuđeni vlasnik pitao što to radi, ovaj se njemu iščuđavao “Pa, kako što? Ako sam ti prodao kuću, nisam ti prodao vazduh! Zidaj, Miško!”.
Tko će znati je li priča sasvim istinita ili nije, ali dobro pokazuje ljude i običaje oko nas, slike i prilike, naravi i psihologije. Uhvati nas policija ili skrivena kamera onda kad se najmanje nadamo, nas fine i poštene. Ne bi mi, ne daj Bože, sve dok se ne ukaže prilike. Pa nismo mi, oni gore, da grabimo sve sebi. Nezajažljivi. E, ne bi mi, mi smo pošteni. Zato što nemamo priliku!
Al’ zato kad se dogode prigode, onda se krenu brati jagode. Eto, bila je prije neki dan podjela besplatnih sadnica na Poljani. U režiji “Zelenog grada”, odnosno fuzionirane nekadašnje šibenske gradske “Čistoće” i šibenskog “Zelenila”. Dvije tisuće komada. I bio je to krš i lom, daj, daj, daj. Meni, meni, meni. Jurišalo se na tu mukteševinu, na te besplatne pitariće, ko da smo na Sutjesci.
Gazi jedan preko drugog, gura se, ćapa se, grabi se. Sad je prilika. Ako je ne iskoristiš, ništa! Ne’š sutra, ne boj se! Sad je rođo naših pet minuta! I uvik malo. Jedan pitar, dva pitara, tri, četiri.
Vrjednije od pitarića
Bilo je, kažu i onih koji su nosili cijele gajbe! Kako imaju obraza? – pitaju se oni koji su ostali kratkih rukava. A ovi što su bacili obraz pod noge, al’ su zato iskoristili gužvu, pa se na lak način domogli i pomogli, uzvraćaju im “A ‘ko je vama branio? Samo, tribalo je dignit guzicu, pa doć na vrime na Poljanu. A ne spavat do podne, poslin ić po kavama i olajavat druge okolo. Ma vidi ti šta se to naučilo sve na gotovo!”.
Eto, tako je to kod nas, poštenih. Trećima je opet za sve kriva vlast. “Kako se uopće moglo dozvoliti da neki grabe koliko ih je volja?” Mislim se “A šta je tribalo? Platit zaštitare? Ili angažirat vod interventne policije i za podjelu maćuhica?”. Pa se mi onda čudimo kako se omili onima kojima se pri ruci nađe štokod vrjednije od pitarića. A niko ne gleda. I prigoda je. Ako nećeš danas, kad si u prigodi, ne’š sutra ne boj se. Ne dili se svaki dan. I ne’š uvik bit blizu oltara. I neće ti onda niko reć da si bija pošten, neće ne boj se, nego da si bio budala. Točno onako kako je ministar financija Marko Primorac predvidio da bi se dogodilo njegovom kolegi ministru Mariju Banožiću. A što ako ga sin za deset godina bude pitao “Tata, a zašto nisi uzeo APN, a mogao si?”.