Nama je uvijek netko drugi kriv. Kriva je policija, kad je ima, kao što je to bio slučaj na odmorištu Desinec. I kad je nema, kao što je to na našim cestama kad se što dogodi pa netko nastrada. Di je bila policija? – vičemo mi. I pišemo u komentarima po društvenim mrežama. Dajemo na Fejsu oduška svom pravednom gnjevu. – Nigdi ih nema! Kad ih ima, kao na već spomenutom Desincu, onda su krivi zato što ih nije bilo dovoljno. A to je kao da ih nije bilo uopće! Njih 16 na par stotina torcidaša? I onda se još čude što ih je napalo? Sami su krivi, nismo mi. – Di su kamere? Zašto ih nema na Brodarici, a svi znaju da se tamo divlje vozi! – pita se naš bogobojazni i reda željni narod kad se što ružno dogodi, kao što se nedavno dogodilo na pješačkom prijelazu, gdje su u prometu, tako reći pred kućnim pragom, stradale dvije maloljetne curice. Dva djeteta, takorekuć.
Diploma preko veze
Onda se mi sjetimo reda. I zazivamo policiju. Ako ne onu pravu, a onda barem onu betonsku, ležeću! Dajte usporivače prometa, hupsere. Neka ih barem rebnu po amortizerima kad ne mogu po džepu. – Ne može, tamo je magistrala! – govore drugi. – Šta ima veze da je magistrala! To je mjesna ulica u Brodarici! – Naravno da je ulica kada su se sva mjesta kroz koja je prošla magistrala proširila preko magistrale. I to još bez papira. Divlja gradnja, pa se poslije legaliziralo. A uz cestu se namjerno gradilo, što bliže, jer se tu moglo najbolje vidit onaj karton "Zimmer frei". Ne daj Bože da bi se ostavio koji centimetar za trotoar. To je moje! – vikali su isti oni koji i danas viču da netko u ovoj državi konačno mora uvest malo reda. Šta ja znan ko – grad, županija, sudstvo, policija, ko bilo. I napravit malo trotoara za pješake. Jer je pogibeljno hodat po cesti! I još da svaka kuća ima ulaz i izlaz na magistralu, svakih deset metara! Ali, niko neće! Ne zato jer nema di, nego zato što je to sve nesposobno i korumpirano. Nema samo odgovora na pitanje: A tko ih je to korumpirao? Opet je to neko drugi. Nismo mi! Bože sačuvaj!
Trebalo bi drastično pooštriti kazne, pišu naši ljudi. I pooštriti kontrole! Valjda isti oni koji, kad vide policiju na cesti, odmah im se sjete matere, ćaće i najbliže rodbine. – Poslalo ih je da rubaju, ne boj se. Da pune proračun! Triba nahranit uhljebe! – A kad ih zaustave, onda se redovito vodi dijalog iz "Lud, zbunjen, normalan". – Da 50 ograničenje? I to još na magistrali? Pa, to samo luđaku može past na pamet! Ma ko samo piše te zakone, ovi inžinjeri šta in je dalo diplomu priko veze. Znan ja di niste vi krivi – veze milo dijete. – Šta kažete, vozija san malo brže? Osandeset! Ma ne virujen, nije moguće. Ja nikad brzo ne vozin. Jeste vi sigurni? A di je ono da se oprosti deset posto? Već ste uračunali? A, čujte, bi li se mogli šta dogovorit? Ili pisat šta drugo? Pojas? Nismo mi! Uvijek su krivi, ili odgovorni, oni drugi. Da je po nama, ovakvima kakvi smo mi, ovako milima i dragima, pitomima, ovo bi bila Švicarska. Ali, nije. I zato, da se mi vratimo na početak, i da se prestanemo lagati, nije kriva ni policija, ni bilo tko drugi. Već mi. Takvi smo kakvi smo. Po djelima ćete nas našima prepoznati. Naša bijela lica najlakše ćete prepoznati u crnoj kronici.
U po bijela dana
Jer, zamislite da je policija u Švicarskoj, kao ova naša, domaća u Vodicama prije neki dan, zatekla "rodijaka" u 15.30 – ili u tri i pol popodne – u Renaultu šibenskih registarskih oznaka. Ima 44 godine, ima 2,31 promil alkohola u krvi, u pola bijela dana, ne dakle navečer, u gluho doba dana, nego u najvećoj gužvi, upravlja automobilom, a nema položen ni vozački ispit. I naša ga policija privede na Prekršajni sud Općinskog suda u Šibeniku, gdje mu odrede zadržavanje u roku od 14 dana. Zbajbočilo ga na dva tjedna. Ja nekako mislim, da se ovo u Švicarskoj dogodilo, da se policija uopće ne bi bavila njime, nego neke skroz druge institucije. Koje ne bi napustio tako lako, a boravak u njima trajao bi puno duže od 14 dana, koliko će ovaj naš provesti u buturi. I onda nastaviti kao i dosad. Jer, za povjerovati da je on s 44 godine prvi put sjeo za volan – i to još prvi put "pod dejstvom" – čovjek zaista i sam mora djelovati kao da je pobjegao iz kakve odgovarajuće zdravstvene ustanove, zatvorenog tipa. A toliko ludi ipak nismo, ma koliko se pravili blesavi.