Nitko u nas ne pravi toliko problema kao novinari. Sve što je lijepo, i što valja, oni pokvare svojim pisanjima. Ne da im vrag mira! Eto, uzećemo na primjer ove šparoge. Nemaju šta radit, pa se ovih dana svi raspisali – vidili jedan od drugoga – o tome kako su banci po pazarima puni šparoga, 300 kuna kil, a ni jedna jedina dozvola za branje nije izdana od strane Hrvatskih šuma. I štaš ti sad vidit vraga? Sad će oni gori u Zagrebu, ona ministrica od poljoprivrede, dreknit na ove svoje doli, po Istri i Dalmaciji, di god ima šparoga. Šta je vamin, ne radite ništa, ležite ki junci, doli van svaki radi šta oće po tin brdin? Tone van šparoga pobrali, a vi ni obada! Ni jedne jedine dozvole niste izdali, a puni restorani šparoga. Pa mene zbog vas novinari zovu i pitaju, šta se ovo događa. Ki da mi je malo i svojih problema, nego moram još i vaše rješavat!' - grmi ministrica popljoprivrede u čijem su resoru Hrvatske šume – i šparoge u njima. Pa zove generalnog direktora Hrvatskih šuma. A on nakon toga sve dalje, ispod sebe, šefove redom. Dajte, mrdnite malo! Kazna je navodno 20 tisuća kuna.
S policijon po brdima
I vidit ćeš ti sad vraga da će to ić s inspekcijama, patrolama, policijon po ogradama, ne bi li se našlo, uvatilo, barenko jednoga. I onda reklo – Evo, mi radimo svoj posal! A oti jedan, nesritnjak, platit će laštru za sve druge. Ki onaj jadnik šta je u koroni istovara gnoj na njivu, a bio je u samoizolaciji, jer je koji dan prije toga, bio u Italiji. Pa mu je zbog kršenja protuepidemijskih mjera sudac za prekršaje opalio kaznu od tisuća kuna. Žalio se on, jadan, da je bio sam na njivi, da nije ugrozio nikoga, ali mu sudac veli – prekršaj je prekršaj, zakon je zakon. Plati odmah, pa će ti kazna bit manja. Tako je i bilo, platio je u roku od tri dana, pa je dobio popust – platio je samo 5400 kuna.
I more bit sritan da je lišo proša. Jer, kako je narod bija napaljen na kršitelje propisa u koroni, bio teroriste, bili bi ga obisili. I njega i suca da ga nije rebnija. Tako će i sad nać neku jadnu bakicu, neku koja ne može ni bižat ni trčat, koja jedva na nogama stoji, s penzijom ili socijalnom pomoći od 500 kuna, što živi sama, u divljini Zagore, di Bog svoga nema, s psom Garom kao jedinim drugom. Uvatit će jedinu nju od svih ovih pustih profesionalnih berača, s deset šparoga, u ogradi isprid kuće, rebnit će je maksimalnom kaznom od 20 tisuća kuna – za primjer - i onda će sve novinarske ekipe, s pazara, trčat k njoj i držat mitinge da je se pusti. I da joj se oprosti kazna. Ili da je ministrica plati umjesto nje. Odnosno generalni direktor glavom i bradom. Tako te akcije, glumatanja pravne države, kod nas počinju i završavaju. Pokralo i Boga i Gospu, cilu obalu izgradilo bespravno, nasulo more, naravnalo plaže i mula, zgrću milijune, a novinari se sitili sada oko šparoga pitati – imate li dozvolu? O, izdalo te dabogda!
Bolje izdat državu...
Jer, bolje ti je kod nas izdat državu, nego tražit izdavanje dozvola. Svejedno kojih, bile one građevinske ili ove za branje šparoga. Da bi ti je izdalo, trebaš čekati, gubiti vrijeme, živce i novce, prikupiti sto i jedan papir, maltretirati službenike, kojih je na papiru uvijek previše, a u stvarnosti uvijek premalo. I onda se truditi da poštivaš to što u njoj piše. I katnost, i visinu, i postotak izgrađenosti, i količinu željeza, i vertikalne i horizontalne serklaže. Zakone i propise. Sve ono što ne moraš ako radiš bez dozvole. Dapače, hrvatska država će te, ako radiš bez dozvole, još i nagraditi, zato što nisi zajebavao službenike, besplatnom ili u najgorem slučaju, legalizacijom u pola cijene. I da stvar bude ljepša, dat će ti te nesritne papire i preko reda, tako što ćete metnuti u "listu prioriteta", dok će ovi šta su išli redovnim putem, čekati. U svakom slučaju, život je u Hrvatskoj kao u onoj staroj pjesmi "Novih fosila". "Dobre djevojke, one idu u raj baš sve. Loše djevojke idu kud god požele."
Kao i oni koji u nas rade i grade bez dozvola – oni rade i grade što žele, kako žele, i di god žele. A oni drugi - samo ono što piše u dozvoli. Kad su već tolike budale da je uopće traže!