Život je, kažu, nepredvidljiv, a s tim bi se vjerojatno složila i 78-godišnja šibenska umirovljenica Ruža Kendeš. Cijeli je svoj radni vijek provela u Muzeju grada Šibenika, gdje se zaposlila još davne 1975. godine. Samouka i bez ijednog završenog razreda, slučaj je htio da posao pronađe baš u kulturnoj ustanovi u kojoj, prisjeća se danas, nijedna izložba nije mogla proći bez nje.
Teta Ruža, kako su joj se svi obraćali, u muzeju je radila kao čistačica, ali je čuvala i pomagala u postavljanju svih muzejskih i gostujućih izložaba, dočekivala posjetitelje, nutkala im kataloge, predlagala da se upišu u knjigu dojmova, a nerijetko im je ponešto znala i dodatno reći o izložbi koju su došli vidjeti. Ukratko, bila je svojevrsni zaštitni znak muzejskih izložaba. Uvijek vesela, vedra, susretljiva i ljubazna!
Izložbe postavljao domar
– Koliko je tih izložaba bilo! Najviše ih je prije radila Ksenija Kalauz. Od nje sam puno naučila. U muzeju nikad nije bilo dovoljno novca pa je izložbe stavljao naš domar, a ja sam pomagala. Bilo je puno lipih izložaba. Ujutro bih čistila muzej, a u 10 sati otključavala izložbu. Sjećam se jedne iz Osijeka otprije nekoliko godina o starim kućanskim aparatima. Puno se sviđala ljudima. A dobra je bila i izložba naše Mare Krnčević Rak o mudantama i drugom donjem rublju starih Šibenčana! Bilo je još toga, ali nikada mi ni na jednoj izložbi ništa nije pofalilo!
U mirovinu je otišla 2004. godine. Morala je po sili zakona, ali njezine veze s muzejom tada nisu prekinute. Nastavila je biti i dalje "kustosica" izložaba, a nekoliko stotina kuna koliko bi zaradila za taj svoj honorarni angažman više je nego dobro došlo za "podebljanje" 1700 kuna njezine mirovine! I tako je bilo sve donedavno. Teta Ruža je morala iz muzeja otići po drugi put. U čuvanju izložaba zamijenila ju je jedna studentica.
– Ljudi pitaju di sam, zašto me nema na izložbama. Svakako da mi je žao što više nisam tu, ali nitko nije vječan. Neka cura radi, zna i strane jezike. Na mlađima svijet ostaje – reći će teta Ruža.
Stanuje u kneževoj palači
Ipak, njezina veza s muzejom baš lako se i ne može pokidati. Uostalom i sama stanuje u Kneževoj palači u kojoj je smješten i Muzej grada Šibenika. Zapravo, u stambenom krilu palače, stotinjak metara od ulaza u muzej.
– U muzej sam došla iste godine kada se otvorio prvi stalni postav. Zaposlio me prvi direktor Slavo Grubišić. On je bio veliki radnik. Koliko puta sam ga navečer znala zateći u muzeju da radi. Isto tako i Zlatka Gunjaču, za kojeg smo svi mislili da će nakon Slave biti direktor muzeja. Puno mi je bilo lipo i velika je sloga bila u muzeju. Kasnije je došao Ivo Pedišić, pa Gojko Lambaša i sada Željko Krnčević. I Gojko je bio jako dobar prema meni. I svi! Željko je zafrkant. Kada je bila izložba o donjem rublju, donio je jedne tange i rekao da su iz škrinje tete Ruže!
Ovih dana teta Ruža ponovno se može naći u muzeju. Do subote čuva izložbu srpske umjetnice Jelene Blečić iz Beograda, postavljenu u sklopu 57. MDF-a. Festival je zapravo i angažirao tetu Ružu, a nakon što se spuste festivalske zastave, završit će i to njezino poglavlje. Ipak, muzejska vrata će joj ostati odškrinuta. Barem povremeno. Ako bude trebalo uskočiti, teta Ruža će se s velikim veseljem odazvati!
Ovih dana tetu Ružu ponovno se može naći u muzeju. Do subote čuva izložbu srpske umjetnice Jelene Blečić iz Beograda, postavljenu u sklopu 57. MDF-a