Klara Višnjić, 28-godišnja šibenska nevista rođena u Popovači u Moslavini, dobitnica je nagrade za volonterku godine u Šibeniku. Škrta na riječima, ali uvijek spremna pomoći ljudima u nevolji, ova majka troje djece u uzrastu od jedne, tri i pet godina unatoč obiteljskim obvezama i činjenici da je nezaposlena te da je posljednjih godina uspijevala dobiti samo povremene i sezonske poslove, a ni rad na crno nije joj nepoznanica, već četiri godine volontira u nekoliko udruga.
Sudjelovala je i u akcijama prikupljanja i transporta pomoći ljudima tijekom poplave na istoku Hrvatske, a prošle godine uključila se i u akciju pomoći izbjeglicama iz Sirije, Irana, Afganistana koji su bježeći pred ratom stigli u Hrvatsku.
Klarini volonterski počeci dogodili su se godinu dana nakon rođenja prvog djeteta.
Počelo s Rodama
– Željela sam raditi stvari koje me zanimaju i baviti se sadržajima koji nedostaju u Šibeniku. Tako sam se učlanila u udruga Roda – Roditelji u akciji. Udruga je osnovana 2001. godine i svojim radom utjecala je da se mnoge stvari promijene i zakonski reguliraju. Među ostalim, tu su akcije vezane uz ispravan način korištenja autosjedalica za bebe i djecu i suradnja s MUP-om. Također, promovira upotrebu platnenih pelena, dojenje te sudjeluje u monitoringu provedbe zakona koji zabranjuje reklamiranje zamjenskog majčinog mlijeka za djecu do godinu dana života. Roda je po Hrvatskoj organizirala i projekciju britanskog dokumentaraca "Doula", o ženama s pozitivnim iskustvom poroda koje su drugim ženama podrška pri rađanju – pripovijeda Klara.Istodobno s volontiranjem u Rodi, Klara se učlanila i u šibensku udrugu Ardura i odmah uključila u projekt "Mali veliki".
– To je projekt u kojem volonteri rade s djecom, odnosno druže se s njima, a Ardura ga provodi u suradnji s Centrom za socijalnu skrb ili sa školama. To su uglavnom djeca koja imaju nekih problema u obitelji ili u učenju, a ja sam dvije godine sudjelovala u tom projektu i radila s djecom koja su sa svojim majkama bila u Caritasovoj sigurnoj kući. Radila sam dvije godine: jednu s četverogodišnjim dječakom, a drugu s trogodišnjom djevojčicom. Išli smo u šetnju, na igralište, luna park ili u igraonicu u knjižnici. Uglavnom su sa mnom bila i moja djeca i svi bismo se tako družili. S majkom ove djevojčice ostala sam u prijateljskim odnosima i nakon što je ona napustila sigurnu kuću i zaposlila se. Nastavili smo se družiti, idemo u šetnje, na rođendane – ističe Klara.
Klub roditelja
U Arduri, dodaje, uskoro počinje s radom i Klub roditelja koji je na neki način nastavka Ardurine škole za roditeljstvo.– To je bio program od šest radionica i edukacija koje su vodili stručnjaci o tomu kako, primjerice, pomoći djeci oko učenja, kako da izgrade samopouzdanje. Klub roditelja zamišljen je kao nastavak druženja ljudi koji su već prošli tu školu. Okupljali bi se barem jednom mjesečno kako bi neke svoje nedoumice i pitanja lakše rješavali!
U očekivanju početka rada tog kluba, Klara je odlučila volontirati i u Šibenskoj udruzi mladih (ŠUM).
– U ŠUM-u su tražili volontere i ja sam se javila. Radim na popularizaciji njihova Free shopa. To je dućan razmjene. Smješten je u narančastoj zgradi, a funkcionira tako da svatko donese neke svoje stvari koje više ne treba, ali koje su očuvane: odjeću, igračke, bijelu tehniku, opremu za kućne ljubimce, knjige… Svatko može doći i u dućanu ostaviti svoje stvari, a uzeti ono što mu treba. Smisao je da se ništa ne baca, ako nekomu još može koristiti. Moj je posao da održavam dućan, čistim i slažem police!
Volontiranje je, reći će Klara, dobar način da se pokaže kako i pojedinac može mijenjati svijet. Ono donosi dragocjena iskustva i poznanstva s mnogim ljudima. Pa iako se na prvi pogled može činiti kako u Šibeniku nema puno volontera, to baš i nije točno. Uostalom, ako bolesnoj susjedi kupujete kruh, volonter ste, a da toga niste svjesni – napominje Klara.
– Volontiram zato što se tako ne osjećam bespomoćnom, jer neke stvari tako mogu promijeniti. Kada je bila izbjeglička kriza, to mi je bilo grozno gledati. A onda sam s prijateljima organizirala prikupljanje hane, odjeće, pokrivača. Kuća mi je bila kao sabirni centar. Nisu to bile neke velike količine. Onoliko koliko se moglo. Jednostavno, kada činim takve stvari mislim kako ovaj svijet činim boljim mjestom za svoju djecu!
Prvi korak
– Nije istina da čovjek kao pojedinac ne može ništa promijeniti, ni na što utjecati. Mislim da ne treba čekati da netko drugi nešto napravi. Prvi korak možemo i mi sami napraviti. U to sam se puno puta uvjerila – ističe Klara Višnjić, šibenska volonterka godina.
Tko će to platiti?
– Najgori komentar koji sam čula u vezi s mojim volontiranjem je da je meni lako volontirati kada mi muž radi, pa onda imam puno slobodnog vremena. Inače, baš i ne razgovaram s ljudima o svom volontiranju, ali me bake i djedovi uvijek pitaju hoće li mi itko platiti sve to što radim – smije se Klara i dodaje kako podršku ima u svom suprugu, koji je, iako ponekad "zagrinta", i sam sudjelovao u nekim volonterskim akcijama
