Sportska dvorana “Miminac”, većini poznata i kao “Partizan” u gradskoj četvrti Varoš, najstarija je šibenska sportska dvorana, a koja je već desetljećima generacijama i generacijama centralno mjesto treniranja raznih sportova.
Udahnut novi život
Zgrada sportske dvorane stara je više od 85 godina, dugi je niz godina bila u lošem stanju, zapuštena i derutna, a 2016. godine dočekala je obnovu kojom je postala jedna od suvremenijih sportskih dvorana u Krešimirovu gradu.
Radovi su tada obuhvatili zamjenu vanjske stolarije, sanaciju i izolaciju svih krovova i vanjskih zidova te tavana dvorane, potpunu rekonstrukciju i građevinsko-obrtničko preuređenje cijelog suterena i ulaza u dvoranu uz izmjenu svih električnih, strojarskih, vodovodnih i kanalizacijskih instalacija te obnovu parketa unutarnje dvorane objekta.
Tad su se uklonile oronule vanjske tribine, a naknadno postavile i street–workout sprave, što je bila svojevrsna naznaka želje da se udahne novi život kultnom vanjskom košarkaškom igralištu, a sada je dobilo novu, modernu, sportsku, lijevanu gumenu podlogu umjesto legendarnog betona.
Zašto kažemo “legendarnog” betona? Zato što, sigurni smo, nema onoga tko se nekoć bavio bilo kakvim sportom a da upravo na tom betonu nije zderao barem jedno koljeno. Vanjsko igralište “Partizana” brojnim je Šibenčanima mjesto puno lijepih uspomena, a mnogo je onih kod kojih je vijest o novoj podlozi probudila itekakvu nostalgiju za nekim, recimo, ljepšim i bezbrižnijim vremenima.
– U “Partizanu” se živilo, ja san se tu odgojia, tu nam je bija tinel, tu smo igrali na basket, na frenje. Puno mi uspomena navire samo na spomen tog igrališta i ko to nije doživija, ne može ni razumit. Nije se tu samo igralo, tu se sviralo, zaljubljivalo, svađalo i mirilo, a priča ima koliko oćeš – tim nam riječima kultno šibensko igralište opisuje Željko Krnčević, ravnatelj Muzeja grada Šibenika, a koji je i sam u “Partizanu”, kako kaže, proveo djetinjstvo. Pa je o njemu, s mlađim i starijim kolegama, prije osam godina čak i snimio jednosatnu emisiju.
Vrimena su, nastavlja Krnčević, bila takva, nije bilo mobitela, nije bilo ničega, igralište je njemu i mnogim drugima bilo drugi dom i mjesto gdje su provodili najviše vremena. Ima i onih, kaže nam, koji su se u “Partizanu” školovali, a u dvorani na Baldekinu – polagali ispite. One iz košarke.
Čekalo se na red
– Kuća – “Partizan” – škola, eto tako smo živili, iako nam je igralište bilo i kuća i škola. “Partizan” je nama bija šta je današnjoj dici Facebook. Misto di smo se družili, igrali, pričali, smijali, padali i dizali se. Tu se igrala i županijska i općinska i gradska košarkaška liga, jedno vrime se igra i mali nogomet. Sićan se da smo morali nekad čekat i po uru, dvi da dođemo na red za zaigrat malo basketa, a onaj koji pobijedi osta bi i igra s novima.
A i imat košarkašku loptu tada bila je premija, a s tim imam i jednu anegdotu. Među onima koji su tada dolazili na igralište, ja san bija jedan od mlađih i dobija san loptu na poklon. Onda bi je donija na igralište, drugi nisu imali, ali moj je uvjet da im dam loptu bija da moran i ja igrat i onda bi ovi stariji igrali, a meni ne bi dodavali. Ma mi bi bili tu cili dan, išli bi pit vodu doli u dvoranu na špinu, bilo je zafrkancije, druženja, dišpeta, a danas je to ipak drugačije – sa sjetnim nam osmijehom kaže ravnatelj šibenskog Muzeja.
I jest drugačije, vanjsko igralište “Partizana” dobilo je novo, suvremeno ruho, dobrano istrošeni beton zamijenila je moderna gumena podloga, a na kojoj će, nadamo se, neke nove generacije stvarati uspomene. Kako one sportske, tako i životne.