Sjećaš li se slavnog Šibenskog rujanskog rata 1991. godine!? Sjećaš li se osam dana patnji, ali i uspjeha šibenskih vojnika i policajaca, te „običnih“ građana!? U danima, kad je dolaskom JNA i srpskih pobunjenika, predvođenih zloglasnim Ratkom Mladićem na Šibenski most, Hrvatska bila teritorijalno razbijena. Kad se Dalmacija našla, vojničkom terminologijom, u taktički teškoj, gotovo bezizlaznoj situaciji. Kad je agresor, kako figurativno govore povjesničari, pod svojim nadzorom imao prostor od pomorske granice s Italijom do Beograda!
Šibenik se nije branio samo na Šibenskom mostu. Za Krešimirov grad i Hrvatsku ginulo se od Pirovca do Rogoznice, od Pakova Sela do Skradina, od Vodica do Žirja. Na crti obrane, dugoj više od 120 kilometara. Osvajale su se neprijateljske vojarne i bitnice, razbijala blokada JRM-a na moru, otimali neprijateljski brodovi kao temelj buduće Hrvatske mornarice. Saznanje da su slabo naoružani, ali silno odlučni i hrabri ljudi šibenskog kraja nakon osmodnevne bitke otjerali agresora donijelo je ne samo mobilizacijski učinak, već i veliku dozu optimizma za hrvatske građane diljem Lijepe naše.
Svi kao jedan
Ne znamo jesmo li ponosniji na svoje Šibenčane, zbog sjajnih ratnih uspjeha ili međusobne tolerancije, ne baš karakteristične za neke druge gradove!? Šibenčani su svojim ponašanjem porazili velikosrpsku propagandu ili potenciranu podjelu na „njihove“ i „naše“. Osam dana opće i zračne opasnosti u najstarijem samorodnom hrvatskom gradu na Jadranu prošlo je bez ijednog ozbiljnijeg međunacionalnog incidenta na šibenskim trgovima i ulicama, u tijesnim skloništima. Šibenčani su, neovisno o tome krste li se s jednim ili tri prsta ili, pak, klanjaju kod molitve, odreda branili svoj ranjeni grad. I letimičan pogled na listu istaknutih šibenskih zapovjednika i ratnih junaka (Nikola Vukošić, Rahim Ademi, Željko Baltić…) otkriva kako na prvoj crti obrane nisu bili samo etnički čisti Hrvati. Neviđenim zajedništvom Mladić je otjeran sa Šibenskog mosta.
Zato ćemo u idućim nastavcima o šibenskim ratnim zbivanjima od 16. do 23. rujna 1991. godine manje potencirati topovske udare, obaranje neprijateljskih zrakoplova i helikoptera, te ratne brojke, koje dodatno potkrepljuju slavu Šibenskog rujanskog rata. U nastavcima smo za vas pripremili, prije svega, priče o ljudskim sudbinama u teškim ratnim okolnostima. O dvojbama, strahovima, radostima, te zanosu šibenskih ratnika i civila. Riječ je o pokušaju da se dočara atmosfera, u kojoj su svatko na svoj način „kraljevala“ tri velika i odlučna čovjeka. Neprežaljeni šibenski biskup dr Srećko Badurina, hrabri i mudri zapovjednik Šibenske policijske uprave Nikola Vukušić, te kao „kapa svega“ ondašnji šef Kriznog stožera i kasniji ministar pokojni Josip Juras.
Smionost i tolerancija
Njihova smionost, tolerancija i odlučnost pomogla je ne samo konačnoj pobjedi na bojnom polju. Kao najboljem dokazu da agresor nije nepobjediv. Oni su uspješno i usporedo rješavali nemale izazove međuljudske tolerancije i ekumenizma.
Spomenuti tercet bio je na čelu neviđenoga domoljubnog pokreta. Još jednog dokaza da je Krešimirov grad u svim ključnim godinama hrvatske povijesti bio nepogrešivo u pravom trenutku na pravoj strani. Granice Šibensko-kninske županije uvelike je, primjerice, probio i čuveni poklič „Oba su pala“, što se čuo prilikom rušenja neprijateljskih zrakoplova kod bitnice na Zečevu. Kad je devedesetih godina šibenska „Bonaca“ izvodila Šarčevu skladbu „Nije jedan već su pala oba“ (Hrvatska se Šibenikom diči) Hrvatima diljem Europe bilo je potrebno samo dvadesetak sekundi da se cijela dvorana digne na noge i pretvori u gromoglasni pljesak. Kao znak poštovanja prema uspjesima šibenskih ratnika u nezaboravnom Rujanskom ratu.
Osvježiti pamćenje
Bilo je trenutaka, kad se minulih godina činilo da tu slavnu bitku radije spominju i hvale drugi nego mi, Šibenčani. Otuda i zamisao da se u idućim brojevima Šibenskog lista podsjetimo na taj zlatni dio bliske šibenske i hrvatske povijesti. Da proslavu 30. obljetnice Šibenskog rujanskog rata, najavljenu za početak rane jeseni, dočekamo osvježenog pamćenja. Da, konačno, o tome najizravnije informiramo one, koji su se rodili, kad su topovi već utihnuli.
Za kraj valja podsjetiti da su u Rujanskom ratu Šibenčani imali nemalu pomoć zagrebačkih Šibenčana. Da je odmah stvoren zagrebački Krizni stožer na čelu s Ratkom Milovcem. Nije riječ samo o humanitarnoj i inoj pomoći, već i onoj simboličnoj. Arsen Dedić, Krste Juras i Vice Vukov za tren su kreirali pjesmu „Kad raziđe se dim“. Sa čvrstim obećanjem „da ćemo kad raziđe se dim i utihnu neprijateljski topovi izgraditi još ljepši Šibenik“. U ostvarenje tog obećanja uvjeravaju se gotovo svakodnevno oni, koji rado hrle u Krešimirov grad.