Duboka s druge strane grada. Samo nekoliko minuta vožnje od centra grada, cestom preko Mandaline prema Podsolarskom na prvom skretanju iza Remontnog brodogradilišta, taj dio šibenskog zalijeva ušuškan u dubokoj borovoj šumi na potezu od Svetog Petra do ulaza u vojarnu Paninkovac i početka šetnice u Kanalu sv. Ante, još uvijek nije otkrila većina Šibenčana, ali jesu mnogi šetači, rekreativci, vlasnici pasa, ribiči i kupači.
U debeloj hladovini u ovim danima poharanim toplinskim valovima koji su se zaredali od druge polovice lipnja, lako je pronaći olakšanje i osvježenje, a krošnje borova koje su se nadvile nad morem njegovu površinu boje u zeleno, stvarajući tako ugođaj sličniji kakvom riječnom negoli morskim krajoliku. Sve to Duboku na neki poseban način čini očaravajućom, a njezina malena žela s oblucima poželjnim oazama mira i nekog neobjašnjiva spokoja.
Premda, taj je komadić šibenskog kopna i mora daleko od savršenosti: puno je smeća, plastike i svakojake amabalaže koju more naplavi, ostataka pokidanih mreža, tunja, stiropora... Ništa u Dubokoj nije fensi šmensi, sve je pomalo divlje i podosta zapušteno, a od količine smeća čak i "rekreativne" ekologe odmah može zaboljeti glava.
Duboka je zapravo još uvijek u dubokom snu, šibenska terra incognita koja kao da nije dio grada. Ipak, ispod te rastužujuće slike zbog neodržavanja i nečišćenja, krije se njezina privlačnost kojoj ne odolijeva ni Margit Vrbičić, ravnateljica OŠ "Meterize" koja sa svojim odanim i, vidi se na prvu, vrlo pametnim osmogodišnjim boreder colliem Fredijem redovito dolazi u šetnju, na kupanje, trčanje...
Prebrzo se vozi
- Zadnja nam je aktivnost bila nordijsko hodanje. Nije velik promet ovom cestom, ali ljudi, po mom mišljenju, prebrzo voze. Puno je ovdje šetača, rekreativaca, pasa... Prebrzo se vozi, a cesta je nikakva. I ne pazimo na prirodu, stalno je prljavo i more donese dosta toga. Evo, vidim da su prije desetak dana pokosili sparušenu travu uz cestu i odmah izgleda čišće, a nekada i sama pokupim kakvu kesu - reći je Margit, otkrivajući kako je s Dubokom upoznala i svoju brojnu slovensku rodbinu. Šetali su se tu, trčali, obišli šetnicu u Kanalu sv. Ante i bili očarani.
- Rekli su da nisu vidjeli ljepši krajolik ni ljepše trčanje uz more. Šteta, moglo bi se bolje održavati. Nemate nijednu kantu za smeće, a duž cijele šetnice nigdje nema ni vode. Masu puta ljudima sam davala svoju bocu vode, oni se zapute, ne znaju što ih čeka, da je vrućina...
Banjada pa šetnja ili obrnuto, kako su raspoloženi, Margit i Fredi redoviti su posjetitelji Duboke.
- A di bi nego ovdje. Ima li ovaj grad plažu za pse? Ovdje smo svi na divlje, pa ljudi toleriraju da se psi kupaju - kazuje Margit dok otkriva kako ljeti u Dubokoj često viđa i strane turiste. Njemačke, Češke i Poljske registracije nisu rijetkost, a u proljeće vikendom bude dosta Splićana i Zadrana koji dođu na šetnicu na izlet. Mnogi Šibenčani, reći će i to Margit, nikada nisu ni svratili u Duboku i mnogi se tu ni u ludilu ne bi okupali.
- Nije Duboka Solaris! Ali ovdje možeš imati svoju komociju: moš imati dišpar kupaće...
Bistro more, hlad i pogled na grad
Lasta Špec jedna je od onih koja u Dubokoj ništa ne bi mijenjala. Neka se malo uredi i počisti i više ništa, kaže.
- Dolazimo ovdje već nekoliko godina. Prvo sam tu sa susjedom išla u šetnju, vidjeli smo da je more bistro. Tako smo počeli dolaziti na kupanje. Uvala je prekrasna, ima hlada, mir je. More prekrasno, nije slano. Prije smo nosili i hranu, sada samo vodu i nešto slano za grickanje. Napravimo banjadu koju uru i sidnemo u hladovinu. Nema prženja na suncu. Pogled je prekrasan na naš lipi Šibenik. Šta da vam kažem: divota – govori gospođa Lasta.
Njezin susjed Anđelko Papak domeće kako je lani "turistička" sezona u Dubokoj bila bolja: bilo je puno više kupača i dobro je mjesto bilo teško naći.
Jadranka i Thomas Devald i Jadrankina majka Rajka ovaj su tjedan prvi put došli u Duboku. Zatičemo ih u odlasku. Okupali su se, ali nisu baš oduševljeni. Bolja je Martinska, a i Banj, iako nema hlada, kažu. U Dubokoj ga ne nedostaje, ali samo da je čišće, primjećuje Jadranka. Je li ovo bio prvi i posljednji dolazak, pitamo.
- Nikad ne reci nikad - uz smijeh, u glas odgovaraju Jadranka i Rajka.
Do kupanja nije Mati Brziću. Više ga zanima ribolov. Lovi se sve što naiđe, kaže... Ima u njegovoj kanti salpi, oradica, špara... Svi koji kažu da riba ne grize, ne znaju loviti, podučava nas ne krijući koliko ga naše zapitkivanje zabavlja. Njegova prijatelja i glasnogovornika, kako se predstavio, još i više. On je pak u Duboku došao po posebnom zadatku.
- Žena mi naredila da moran oprat teću. U moru. To je najzdravije. Vidite ovo. Ovo je lug. Svako ko ima roštilj ima i luga. Ja san ga ode donija u kesi i sada čistin teću. Vidite kako blista! A bila je zagorena.
Mala vala za veliki skandal
Nešto dalje u moru se uz ciku kupaju djeca. Na obali uz ribički štap sjedi njihov djed Stipe Ivanda. U sezoni kupanja redovito tu dolazi cijela njegova obitelj. Sam se rijetko kupa, a štap u rukama ima više iz navike. Nekada je bilo ribe, pridružuje se razgovoru Ivan Jurković dok objašnjava i zašto više nije tako i zašto ni malu uvalu, kao što je Duboka, ne može zaobići veliki skandal!
-Vidite ove kante u moru, to vam je jedan krivolovac, star 75 godina koji već 30 godina maltretira ovu uvalu. Baca po 1500 metara mriža, nikada ih ne vadi iz mora, osim što ih povremeno prigleda. Ako i ima dozvolu, može imati samo za mali gospodarski ribolov. To je samo 100 metara mriže, a on baca 1,5 kilometar. On ima osobu od povjerenja u ribarskoj inspekciji šibenskoj, koja ga upozori. Nikidan je bila kontrola na cilom Jadranu, a on nije isplovija tih 15-ak dana, jer mu je dojavljeno da bude kuco. To je kriminal. To nije samo moja priča. To je priča svih nas 50-ak ribiča koji ode dolazimo. Čuja san da protiv njega ima 200 prijava, ali nitko ne reagira. Ja san van inače vlasnik jednog dijela šume ode, pa dođemo okupati se sa dicom, da ne idemo u Škar – pripovijeda nam Ivan. I njemu smeta smeće, neodgovorni vlasnici koji ne čiste za svojim psima, mladi koji preko noći ostavljaju gomile smeće. Bilo ga je, napominje, lani još i više, kada su poslije noćnih posjeta ostajale hrpe čaša, boca, kutija iz McDonald'sa... Ove godine, primjećuje i Ivan, ljudi je manje.
Premda, turistička je sezona dobro počela, pa bi se gužve u Dubokoj mogle očekivati barem u Lukoilovoj benzinskoj crpki.
Zekanović i škrti turisti
- Ma katastrofa. Nikad gori gostiju nismo imali. Sve im damo, uslugu. Vežemo ih, damo gratis vodu. Oni samo hvala i odu! Ne znan kad smo vidili 50 lipa da ostavu. Lani je bilo puno više i ljudi i brodova. Nama je dan predug i prevruće je. Triba otići tamo pet minuta na 70 stupnjeva. To je katastrofa. Malo se rashladimo pod klimom, ali borić nam je zakon, malo se zalijemo gumon i iđemo dalje – susretljivo će šef Ive Vukšić.
Radi se 24 sata na dan, ali i u ovakvoj, kako Vukšić kaže, lošoj sezoni, na crpki se uvijek nešto događa. Svrati se i na čašicu razgovora, a i ručak se nerijetko spremi. Kako i ne bi, mislimo, pa nema u blizini dućana ili samoposluge da čovjek štogod kupi za marendu.
Duboka ima još puno svojih priča. Nemoguće ih je sve ispričati i taman kada se spremamo otići, ususret nam, sa svojom bostonskom terijerkom Cvitom, dolazi Dolores Baranović, strastvena robolovka i ljubiteljica pasa koja je još prije više od 20 godina, možda i među prvima postala članica "kluba" Duboka. Svaki je dan tu, iako joj smeta loša cesta, asfalt koje je na mnogim mjestima podiglo korijenje stabala, a još više makadamski dio puta koji od Lukoila vodi do početka šetnice. Pun je ogromnih rupa u kojima se nakon kiša, voda dugo zadrži i kojim je tada nemoguće proći.
U vrijeme dok se šetnica gradila tu je nadzor obavljao sadašnji gradski vijećnik Hrvoje Zekanović, tada zaposlenik JU Priroda, prisjeća se Dolores. Rekao je da će se rupe srediti i da put ne može ostati tako. Ali sve je ostalo samo na lijepim riječima, zaključuje Dolores.
Ipak, nikada nije kasno. Zekanović svoju riječ može ispuniti i sada, primjećujemo. U Gradskom vijeću u kojemu je HDZ-ovcima osigurao većinu, podržavši ih, njegova je riječ postigla zavidnu cijenu. Ljubitelje, sadašnje i buduće, neobične uvale s druge strane grada jedno bi ispunjeno obećanje svakako obradovalo.