StoryEditorOCM
ŠibenikMARIJANA PODRUG IZ PIRAMATOVACA, DRUGA JE PRATILJA 'UZORNE HRVATSKE SEOSKE ŽENE'

Uši su mi se oznojile kad su pročitali moje ime

19. listopada 2019. - 13:50

Prvi put u 20 godina, koliko traje izbor najuzornije hrvatske seoske žene kojega organizira udruga "Uzorne hrvatske seoske žene", Šibensko-kninska županija ima svoju nacionalnu laureatkinju. Riječ je o Marijani Podrug, 43-godišnjoj vlasnici OPG-a "Podrug" iz Piramatovaca koja se ovjenčala laskavom titulom druge pratilje Svetlane Bastalić, ovogodišnje pobjednice tog prestižnog natjecanja. Ponosna je Marijana na svoju lentu. Još uvijek joj se, priznaje, nisu slegli dojmovi od silnih emocija, niti je stao zvoniti mobitel pa obitelj, suprug Denis i djeca Sara i Dino, ovih dana svoju suprugu i majku pošteđuju branja maslina i uobičajenih dnevnih obaveza.
- Stvarno je to bilo neopisivo iskustvo... Dobila sam toliko divnih poruka. Dva dana sam mojima totalno neupotrebljiva jer samo odgovaram na poruke i čestitke, zahvaljujem ljudima. Stalno sam na internetu. Svima se trebalo posebno zahvaliti, svima odgovoriti... Podižu ti ljudi energiju kad kažu da su virovali u tebe, da su ponosni... Da nisam osvojila ni jednu lentu i priznanje, nego samo sudjelovala u izboru, toliko sam obogaćena ovim dragocjenim iskustvom, novim ljudima i poznanstvima da se to ričima ne može izreći - ganuta je Marijana.

Prava žena sa sela

Samo putovanje u Ozalj koji je bio domaćin izbora značilo je ovoj vedroj, jednostavnoj i vrijednoj rođenoj Piramatovki već jednu pobjedu, a da se nije ni popela na pozornicu. Jer, iz svake hrvatske županije na manifestaciji je mogla sudjelovati samo jedna kandidatkinja, a propozicije su bile i te kako rigorozne. Pretendentica za titulu najuzornije hrvatske seoske žene, osim što doista mora živjeti na selu, trebala je, po uvjetima, uživati ugled u svojoj sredini, imati lijepo uređeno kućanstvo i poljoprivredno gospodarstvo, proizvoditi poljoprivredne proizvode i rukotvorine, stvarati umjetnička djela. Morala je, uz to, u svom okruženju biti prepoznata kao borac za razvitak i napredak društvenog, kulturnog i gospodarskog života žene, obitelji i zajednice.
Je li sve to doista tako - posebno se provjeravalo. Na poziv gospođe Katice Jerleković, predsjednice udruge "Uzorne hrvatske seoske žene", Marijana je popunila zadane obrasce i napisala životopis, no uslijedio je posjet predsjednice i još nekoliko članica povjerenstva koji je imao za cilj uvjeriti se uživo što to točno kandidatkinja radi na svom OPG-u specijaliziranom za poljoprivredu i ekološku proizvodnju maslinovog ulja, "tendi" li, uz imanje, i kućanstvo po svim tradicionalnim uzusima, kakvo joj je iskustvo sa slasticama i gdje su u cijeloj priči rukotvorine... A sve je prošlo tako da su se, umjesto sat i pol, najviše dva, gošće u Piramatovcima zadržale čak tri sata i jedva odvojile od svoje gostoljubive domaćice.
Tek onda je, međutim, za Marijanu uslijedio teži dio posla. Valjalo je, priča, pripremiti sve detalje za nastup na natjecanju, počevši od etno-stola koji će u Ozlju predstavljati, ne samo OPG, nego i Skradin, Šibenik, pa i cijelu Šibensko-kninsku županiju.
- Nisam mogla zamisliti da moj stol bude toliko tradicionalan da više sliči kao da ga je uređivala neka baka nego žena od 43 godine. Zato sam se odlučila za varijantu po kojoj će gornji dio stola biti moderan, a donji u etno-stilu. Lako je bilo za pripremu slastica koje su moja strast. Međutim, problem je bio gdje pronaći stare stvari? Kako je naše područje poharano ratom, sve su te dragocjenosti, stara vretena, preslice, bukare koje je imala svaka naša kuća...u ratu zapaljene i nepovratno izgubljene. Muž je krenuo brati masline, a ja sam se taj tjedan dala u potragu za njima kod rodbine, susjeda, prijatelja, poznanika... Posrićilo mi se pa sam pronašla pletenu torbu staru 150 godina, tapet star 100 godina, drvo na kojem se nekad jalovio ovan, staru svjetiljku rudaricu. Ljudi su mi dali s povjerenjem i samo rekli: molim te, vrati... Bila je to tolika dragocjenost da mi se 14-godišnji sin nije u Ozlju mrdnija od stola. Bio je zadužen za čuvanje... - prisjetila se Marijana.

Na misi tražila nošnju

Za skradinski detalj na etno stolu - zastavu grada, baner i roll-up pano pobrinuo se, dodaje, Antonijo Brajković, gradonačelnik Skradina, za šibensku katedralu i detalj starog dijela grada jedna šibenska udruga. Gospođa Višnja Marasović, pročelnica šibensko-kninskog županijskog Upravnog odjela za poljoprivredu i ruralni razvoj pomogla je savjetom i imala najbolju namjeru biti Marijanina pratnja, ali ju je, nažalost, iznenada spriječila bolest. Kockice su se slagale u lijepi mozaik sve do trenutka kada se trebala pronaći narodna nošnja.
Nešto što se naoko činilo jednostavnim zadatkom, pretvorilo se, priča Marijana, u noćnu moru. Potraga je najprije bezuspješno započeta na društvenim mrežama, pa se i na misi u skradinskoj crkvi molila posudba, ali sve što se nudilo bile su prastare i premale narodne nošnje u koje se na blagdanskim procesijama oblače skradinske djevojke.
- Zbog svega toga sam u četvrtak tila odustati. Sićam se da sam te noći prije spavanja rekla: Bože, ja odustajem, a ti radi kako znaš! I onda se dogodilo da sam na Facebooku slučajno naišla na fotografiju jedne gospođe u narodnoj nošnji koju poznajem 20 godina, ali se nismo dugo vidile. Bila je to Gojka Skorić Pelajić iz udruge "Šibenske boule". Nazvala me i gospođa Višnja Pulić iz klape "Skradinke" i rekla: Dođi kod mene, ja ću ti dati... Tako sam prošla kratki put od odustajanja do dviju narodnih nošnji za divljenje. Odlučila sam se za Gojkinu koja je bila tako elegantna, tek sašivena od finog materijala po uzoru na narodne nošnje koje su se nosile u 19. stoljeću, treći put obučena. Onu Višnjinu obukla mi je kćer koja se s njom ponosila. Bila sam presritna.
E, to je to! - rekla sam. Sad me ništa ne može zaustaviti - ja idem!
U Ozlju je, za razliku od ostalih kandidatkinja koje su pratile županijske i gradske delegacije, KUD-ovi i udruge, čak i cijeli autobusi, šibensko-kninska predstavnica bila je u pratnji tek svoje obitelji, supruga i djece. S velikim oduševljenjem spomenula se susreta s mnogim osobama koje su je fascinirale u Ozlju gdje je njezin etno-stol plijenio pažnju posjetitelja u tamošnjoj osnovnoj školi, od predstavnika krasnih domaćina i organizatora manifestacije do Marije Vučković, ministrice poljoprivrede, europarlamentarke Ruže Tomašić i njezine desne ruke Marije Gabrić... Zaplesala je predstavnica Šibensko-kninske županije i šokačko kolo kopirajući korake vještih folklorašica, a suvereno je, bez dlake na jeziku, kasnije na predstavljanju i odgovorila na zadano pitanje Marije Gabrić uputivši kritiku nedovoljnoj medijskoj pozornosti ovakvim događajima koji imaju za cilj predstavljanje hrvatske seoske baštine i vrijednosti koje njeguju seoske žene.

'Ko mi je stavija lentu? Ne znam!

- Do zadnjeg trena stvarno nisam ništa očekivala jer je među 20 kandidatkinja bilo tako puno krasnih žena sa gospodarstava koje se stvarno bave većim stvarima, daleko bogatijima od našega... Za njih sam bila "mala riba". Ali, veličina gospodarstva nije bio kriterij, nego brojne druge stvari, od pristupa do prezentacije, načina komunikacije, javnog nastupa... Sve smo izašle na binu i stale u polukrug, popeli su se i članovi žirija, a onda je najavljeno finale. Kad je moje ime prvo pročitano, vjerujte mi da su mi se po prvi put u životu oznojile uši! Navalile su emocije. Činilo mi se da mi maskara počinje popuštati. Sebi sam govorila: Ajme, traži zraka, duboko diši i nemoj zaplakati, na što ćeš sličiti na fotografijama..., sjeća se naša sugovornica.
- Svašta mi je letilo kroz glavu! Ničega nisam bila svjesna. Da kasnije na slici nisam vidila 'ko mi je stavija lentu, kunem vam se da ne bi znala. Koliko sam god taj dan bila pribrana i sa svima razgovarala - taj tren sam zamukla. Onda su došli na red buketi, jedan, pa drugi, treći i četvrti, priznanje-zahvalnica za najuređeniji etno-stol, za titulu pratilje, pa brojni pokloni sponzora. U jednom trenutku mi je sve to popadalo iz ruke i ostala sam sa visoko podignutim rukama dva buketa i priznanjima i ta mi je slika u srcu... - kazala je na kraju Marijana, zahvalivši svima koji su joj na bilo koji način pomogli u ovom jedinstvenom i neponovljivom iskustvu. Pojedinačno ih je, veli, spomenula u objavi na Faceu, a ako je koga zaboravila - neka oprosti. Uzbuđenje i sreća su uzeli danak.

OKVIR GOJKINI SAVJETI Najveća muka - šminkanje

Ajme koji sam problem imala! U životu nisam stavila crvenu šminku, a to se uz nošnju podrazumijevalo. Gojka mi je rekla: Nemoj me sramotit! Stavit ćeš crvenu šminku, frizuru na stranu, ispleti pletenicu, zamotaj, ima kose... Obuci se, crvenu pregaču stavljaš ako nosiš crnu jaketu, na cipelama ne smi bit nikakav tanki tak, nikakve šljokice...
Sve se to dalo izvest, ali šminka... Znate koliko sam je kupovala? Više nego svoj auto. Ušla sam u dućan i nisam gledala koliko košta, samo sam kazala: Nemojte da je 100 kuna jer ću je sutra bacit, ali nemojte ni onu od 10 jer će nestat za tren. Svaku koju bi trgovkinje izvadile probala bi na ruci i rekla: Živote, ovo ne more bit crvenije. Al', vi ste došli po crvenu! - smijale su se žene u dućanu. Jesam, al' da se vako ne crveni, ponavljala sam. Na kraju sam se odlučila za jednu zagasitiju i, zamislite, do kraja večeri sam se nekako navikla na nju!

24. travanj 2024 15:43