Brdo Orlovača povrh šibenske Dubrave više ne krije orlove ni mnoge druge ptice, iako je to divljina prirode u brdovitom lancu nad plodnom dolinom. Umjesto pjeva ptica čuje se šum rotora za proizvodnju struje s pogonom na vjetar.
To mjesto s gustom vegetacijom i liticama pri vrhu, na visini od 462 metra, bilo je poznato kao privlačan lokalitet ljubitelja prirode, posebno planinara, iako nije riječ ni o kakvoj planini.
Prije petnaestak godina, Planinarski klub "Sveti Mihovil" ondje, na maloj zaravni i uz plitku pećinu, sagradio je planinarsko sklonište – svratište, dostupno i svim građanima, posebno mladima. Održavali su se planinarski skupovi i druženja planinara iz cijele Hrvatske, pa i rođendanska slavlja. Članovi "Mihovila" uređivali su staze i brinuli se o okolišu, izletnici su ondje mogli naći okrjepu, upisati se u knjigu dojmova i ostaviti nešto novca koji nitko nije dirao.
A onda su došle "vjetrenjače". U godinu dana sagrađeno je četrnaest agregata vjetroelektrana, probijen je širok put za automobile. Potom su se na Olovači stali "gnijezditi" i oni koji su dolazili, često i pod okriljem noći, sa zlim nakanama i koji s prirodom nemaju nikakve veze. Ali su imali s alkoholom pa i drogom. I to je bio početak kraja.
Kad je odneseno sve što je vrijedilo, na kraju su objekt opustošili i slupali. Bile su podnesene i neke kaznene prijave. Ostalo je nepoznato kako je sve to završilo.
Planinari su potom pronašli drugu lokaciju, onu blizu Zatona, ali to se nije pokazalo ni uspješnim ni privlačnim.
Ipak, kako nam je rekao predsjednik kluba Mate Protega, od Orlovače nisu odustali. Traže načina i sredstava kako svratište obnoviti i proširiti. Za dopremu materijala i opreme na toj visini postavit će žičanu električnu vučnicu kako bi se ubrzalo i olakšalo poslove. Ali i to je, nadaju se, privremeno, za sada i zbog rastuće virusne opasnosti.
Nakon točno osam godina, odlučili smo poći put orlova gnijezda u pratnji aktivista kluba, ljubitelja prirode i humanitarca Srećka Relje iz Dubrave. I to u ove dane, kad se zlokobna korona ponovno širi, ali ipak uvjereni da "ondje gore" opasnost ne vreba.
Vozili smo starim putom kroz gustu šumu borova, graba i česmine. Na zastanku smo udisali miris smilja i kadulje. A potom nam se s vrha brda otvorio pogled na more i otoke. Kornate na zapadu i daleko na jugu s obrisima Visa.
Do skloništa je vodila brdska staza koje više nema, jer je sve obraslo gustim raslinjem te postalo gotovo neprohodno. Spustili smo se nekako do male zaravni odakle zastaje dah od onoga što se može vidjeti prema obzorju mora i otoka.
– Nazdravimo što smo nakon toliko vremena ponovno na ovome mjestu –radosno je rekao Relja, natočivši nam velike čaše soka s mineralnom vodom.
I stali smo zuriti u daljinu...
Mala blagovaonica u sklopu objekta je demolirana i zakucana daskama, od kuhinje je ostao samo kamin i nad njim netaknuta slika sv. Mihovila s križem. U blizini je bila je i mala drvena nastamba, prenoćište s desetak kreveta na kat, ali je morala biti rastavljena i uklonjena.
– Ovo je pravi dragulj prirode, možemo reći i prvi red od mora u zaleđu grada, gdje su ljudi mogli doći predahnuti i uživati u podneblju tišine – istaknuo je Relja.
– Utrošeno je dosta truda da se ovo sagradi, a sada je sve uništeno – ogorčeno je naveo te nastavio: Primjer je to, kako se ružno postupa prema okružju koje čovjeku toliko treba u današnjem načinu života u kome upravo priroda nedostaje. Pokrenut ćemo mlade da najprije urede okoliš i nešto ovdje osposobe, a potom kad se steknu uvjeti, krenuti u obnovu, nada se Relja.
Na povratku s Orlovače niz brdo, jedan je momak kraj nas protutnjao motorom, dižući velik oblak prašine.
Vraćali smo se u gradsku svakodnevicu naše opterećene stvarnosti.