U turističkom Šibeniku, po njegovim ulicama, zuji kao u košnici, mrmori se i žamori, leprša se ventulama, odnosno lepezama, kao krilcima, ali ako pitate šibenske "pčelare", one koji od tog sezonskog turističkog zujanja žive, kako je stvarno stanje, onda ćete čuti da se baš i nemaju čime pohvaliti.
Je, zuje, ali malo meda daju! Drugim riječima, to je masovni turizam, gostiju ima, sve pokriju, sve zakrče, ali su slabe platežne moći. Oni šetaju, oni piju vodu, oni jedu pomes frittes, i sladoled u ruci, obavezno, i to je to.
- Gore je nego prošle godine. Prošle je godine kasno počelo, negdje 5. srpnja, ali kad je počelo, sve je dimilo, nije stajalo do 15. listopada, bilo je izvrsno. Ovu smo sezonu očekivali da će biti još bolja, takve su bile neke kalkulacije, ali zasad nije opravdala takva visoka očekivanja - kazao nam je Alen Despot, vlasnik restorana "Spot", bivše pizzerije "Kike", koji je ujedno i vlasnik prostora u kojem je poznat šibenski ugostitelj Kike Ljubić godinama bio u najmu. I koji na pitanje šta najbolje ide i što se najčešće naručuje, kao iz topa odgovara - voda.
S istoka Europe
- Oni mogu popit to vode to je čudo jedno. I pojest krumpirića! I onda tek idu pizze i burgeri, uz giros i salate. U svakom slučaju, dosadašnju su sezonu obilježili strani gosti s istoka Europe, i dok ne dođu u sedmom mjesecu Nijemci, i u osmom mjesecu Talijani, teško je očekivati popravak. Tu bi se nešto moglo napraviti, i nešto zaraditi.
A kad već Despot spominje kako je u svakog gosta obavezan - umjesto cvjetića - u ruci sladoled, za priču o tome nema bolje osobe od šibenskog kralja sladoleda Igora Kuffnera, zbog čije se đelaterije "Ka Grom" često stvara čep na ulasku u Kalelargu.
- Složio bih se s tim da ima puno muvinga, a malo potrošnje. Ljudi biraju ono što je kvalitetno, a malo košta. Ja nisam najskuplji, u mene su kuglice 11 i 12 kuna - male po 6 i 7 - ali sam očito kvalitetan, pa ljudi znaju čekati u redu. Cilj mi je kvaliteta, s cijenom koja me pokriva, a zarada mi nije presudna, nego mi je do imidža i statusa koji smo stekli među potrošačima. Ali, ima tu i do usluge, i tradicije, i do ocjena po portalima - priča Kuffner koji je pola godine Šibenčanin, a pola Zagrepčanin.
- Tu sam u Šibeniku prijavljen, tu plaćam porez i obveze, u Šibeniku sam lijepo prihvaćen i lijepo mi je - kazao nam je Kuffner. Sezona mu je dobra, ali misli da u turizmu generalno neće ispuniti ona očekivanja koja se pred nju nameću. Ima tu puno faktora. Recimo, prva je da su cijene dosta povećane, a usluga je slaba. Cijene su europske, a kvaliteta usluge je na nižoj razini nego vani i to ljude ljuti. Nije problem platit pizzu 100 kuna ako je ona nešto, ali ako je ona cijenom ista kao u Italiji, a kvalitetom osrednja, a uslugom nikakva, onda je to problem.
- Naš je veliki problem, ili se meni tako čini, to što u našim školama turističko - ugostiteljske profesije, poput kuhara i konobara, ne upisuju oni koji to žele, nego oni koji nemaju što drugo. Ima i onih koji žele, čast iznimkama, ali u većini je to, ono, nema bodova ni za što drugo, pa hajde tamo, kuhar, sobar, konobar. Zato i ne osjetiš tu strast, ambiciju, kao kad dođeš vani, u turističke centre pa vidiš kako se ta mladost zdušno trudi, radi uči, a kod nas - mala nema šta radit, nema volje za ništa, pa ajd, nek malo konobari.
Možda sam ja u krivu, ali obišao sam dosta svijeta, imamo dosta impresija, pa tako mislim. Tu je, kod nas, najteže dobit ono što je besplatno – Dobar dan, Hvala lijepo, Doviđenja i osmijeh. Nemamo tu kulturu ophođenja, nekako su svi visoki i važni kad dođe gost. Mi imamo posluživanje, a ne usluživanje! Koja je razlika? Velika! Posluga je – Evo ti kava, a usluga je - Dobar dan, izvolite, hoćete li sjest, evo što imamo? Ugostiteljstvo je da vas ugoste! A ne - šta si tu došao! Dobro, možda je to i do toga što ljudi moraju bit i dobro plaćeni, jer teško se smiješit nezadovoljan, u mene su plaće dobre, pa nemam tih problema, ali ja imam i promet koji mi to dozvoljava, a do toga treba doći. U svakom slučaju, stvara se jedan zatvoren krug koji nije dobar - mišljenja je Kuffner koji veli da čak i u Srbiji ima primjera na koje bi se mogli ugledati.
Ulagati u osoblje
- Da vidite tamo kakvih sve kafića ima! Nema šanse da konobari nisu u uniformi, osoblje vrhunsko, da vas na ulazu ne sačekaju, odaberu vam stol, nema šanse da sjednete gdje vam padne na pamet... Mi ako želimo biti vrhunski, morat ćemo imati i vrhunsku uslugu, osoblje, ulagati u njih, dobro ih platiti, voditi ih vani, na obuku, da vide kako to rade bolji, kako se poslužuje u Italiji. Sladoled i sve ostalo... - priča Igor Kuffner.
A ako već gosti ne jedu i ne piju, izgleda da barem – čitaju. Pismen neki svijet. Jer, u VBZ-ovoj knjižari - bookshopu "Faust Vrančić" vele nam da im je promet povećan otkako je počela sezona i turisti se, što domaći, što strani, i počeli cirkulirati kroz naš lijepi mali grad. Vole ljudi knjigu, i strani i domaći. I knjiga im je još uvijek pojam odmora. Osjeti se odmah! Čak i domaći ljudi, Šibenčani kupe koju knjigu za plažu, omiljenu škrapu i sezonu godišnjih odmora, na tvrdoj stini, ispod borića, tamo gdje bodu iglice i nadiru mravi, na kruh s paštetom. Navraćaju čak i mladi stranci, koji dođu s malo stvari, backpackeri, koji uzmu knjige na engleskom i(li) njemačkom. Cijeli se taj muving osjeti već od početka festivala djeteta, od treće subote u lipnju, što je datum od kojeg već tradicionalno živne, krene, turistički Šibenik, kao da dobije neophodnu infuziji i transfuziju, pa se nekako održava na životu sljedećih nekoliko mjeseci. Pa dokle dobaci, neke godine koji dan više, neke koji dan manje. Vjerojatno će tako biti i ove!