U jednom od svojih posljednjih TV-nastupa Arsen Dedić je u studio HRT-a pozvao nemali broj nadarenih pjevača i autora iz svoje (Vicine i Mišine) Tesline ulice u Šibeniku. U zanimljivoj ćakuli sudjelovali su, među inim, pjevački veteran Ivo Pattiera, tekstopisac i brodograditelj Krste Juras, operna pjevačica Nera Gojanović… Tijekom emisije Arsen se kao zakleti Šibenčanin sjetio još nadarenih ljudi iz svog susjedstva. Glumca Mate Gulina, pjevača Duška Jaramaza, kipara Vlade Petkovića… U nabrajanju brojnih šibenskih talenata pomalo ga je cinički prekinula voditeljica Danijela Trbović riječima ‘Znači, Arsene, u Šibeniku nema nikoga tko nije talentiran!?’
Slijedio je još ciničniji, spremni Arsenov odgovor: ‘Zasad ne!’
Svestrani sportaš
Arsenova oštra duhovitost, potencirana lokalpatriotizmom samo me je podsjetila na ulicu mog djetinjstva, koja je slijepi ogranak danas silno raskopane Zvonimirove ulice, a koja je, također, u prošlosti „pucala“ od šibenskih talenata i poznatih imena.
U ljubavi prema Šibeniku, posebice šibenskom sportu, ali i osobnim uspjesima prednjačio je inž. Ante Luketa - Rigo, djed šibenskog dogradonačelnika Danijela Milete. Jedan od rijetkih Šibenčana, koji je bio i veslački reprezentativac i nogometaš (utihnulog) šibenskog Osvita, za koji je igrao i proslavljeni reprezentativac Ratko Kacian.
- Rigo je poslije bio i istaknuti nogometni funkcionar na Šubićevcu. Zajedno s prijateljem Mariom Polombitom vodio je nezaboravnu akciju uređenja igrališta na Šubićevcu, kad je za samo sedam dana, zbog drugoligaških propozicija, trebalo prašnjavu crvenicu pretvoriti u travnjak. Na način da su se donosile zelene fete sa Šarine livade u Jadrtovcu, sjeća se 96.godišnji Maćo Lambaša, s kojim je Rigo svoje zadnje dane provodio u kartanju na Jadriji.
Ne treba, valjda, posebno objašnjavati kako je barba Rigo svojim primjerom prosto ‘zarazio’ dječake i momke naše slijepe ulice. Da smo i mi krhkim dječjim rukama sudjelovali u dobrovoljnim radovima na Šubićevcu.
Nasuprot Rigovom domu bila je (i danas stoji) kuća starog šibenskog trgovca Petra Jurića - Kere, koji se bavio prodajom peradi i jaja.
Dakako, nije ga mogla preskočiti neizbježna šibenska zajebancija. U stilu ‘Kako to šjor Kere, iako je stariji čovik, ima još uvik friška jaja!?’
Kerin sin Ivica bio je svestran sportaš, ali nigdje nije dogurao daleko. Za razliku od Kerinog unuka Mira Jurića. Košarkaškog reprezentativca Hrvatske, te prvotimca (i trenera) Šibenke i splitske Jugoplastike.
- Kao mali guštao sam u ćaćinim pričama iz davnine, silno uvjeren da je imao i sretno, i zanimljivo djetinjstvo. Nisam mogao ni zapamtiti imena svih njegovih prijatelja ili zaboravljene dječje igre ‘Crna Marija’ ili ‘Čiji je najljepši kip’, pričao nam je Miro.
U ljetnim večerima nerijetko smo organizirali i atletsku utrku do ‘Prvih gvožđa’ (čitaj: skretanja za Crnicu) i natrag. Dječaci iz naše slijepe ulice sudjelovali su i u neslužbenom prvenstvu gradskih ulica i kvartova u malom nogometu. Najžešči suparnici bili su im susjedi i vršnjaci iz kuća podno Tanaje (čitaj:tvrđave sv. Ivana), među kojima su zapamćeni kasniji prvotimci Šibenika Ivica Ninić i Bore Parat, te pjevač Igor Polić.
Kraj remija
U kući, smještenoj do barba Riga, rodio se šahovski velemajstor Petar Trifunović, koji je sa Svetozarom Gligorićem, Aleksandrom Matanovićem i Borom Ivkovom činio reprezentaciju bivše države, a koji je u svjetskom šahovskom svijetu bio poznat kao „kralj remija“. Bio je teorijski silno jak, pa je mogao s lakoćom izbjeći poraze i protiv najjačih suvremenika: Rusa Talja, Smislova i Botvinika, Amerikanca Fischera… Njegova sestra Marija bila je prva u natjecanju za Miss Jadrije, popularnog šibenskog kupališta.
- Petrovi potomci danas žive u Kaliforniji, ali rijetka su ljeta, kad propuštaju priliku posjetiti Šibenik, guštaju na Jadriji. Kad se pojave nema kraja mojoj sreći. Vrate mi se sve drage šibenske i obiteljske uspomene, priča nam Petrova nećakinja Dea, nekad sjajna sveučilišna profesorica na zagrebačkom Građevinskom fakultetu.
U Trifunovićevoj kući kasnije je živjela obitelj Paić, poznata po Ratku, sjajnom matematičaru na Splitskom sveučilištu i Dinku, prokušanom šibenskom odvjetniku.
Na splitskoj adresi zablistala je i Gorjana Živković, kasnije Raunig, koja je napravila lijepu karijeru u Splitskom baletu. A njezina kuća bila je praktički spojena s domom obitelji Trojan, također, sklonoj umjetnosti. Posebice glazbi. Mama Vera je amaterska slikarica, dok su sinovi Fredi i Srđan silno okupirani glazbom. Srđan ima svoj glazbeni studio, dok je Fredi dugo godina bio gitarist u dobro, staroj šibenskoj klapi Jadrija.
- Iako sam bio član Jadrije najviše bih guštao, kad bi se u kultnom restoranu ‘Uzorita’ okupili članovi različitih šibenskih klapa, te posegnuli za spontanom i sjetnom šibenskom, pa i starogradskom pismom. Dodatno sretan što bi se među pjevačima našli i susjedi iz naše slijepe ulice, rado prebire Fredi Trojan po sentimentalnim glazbenim uspomenama iz osamdesetih godina minulog stoljeća.
Šibenska zafrkancija
Pri kraju lijeve strane ulice stanovale su obitelji Belamarić i Čaleta.
Belamariće je oćešala šibenska zafrkancija na poseban, obiteljski način. Kad se u ne baš imućnoj obitelji rodilo peto dijete, baka Bepina je inzistirala da djevojčica dobije ime Stanka! Da i na taj način poruči sinu Šimi i nevjesti Janji kako trebaju stati s ‘proizvodnjom’.
Čalete su, pak, bili poznati po sinovima sportašima. Nogometašu Borisu, koji je bio član šibenskog juniorskog dream-teama, što je dosegnuo treće mjesto u bivšoj državi, dok je mlađi Joško bio nadareni vaterpolist i plivač u PK Šibenik (današnjem Solarisu).
Zašto je ulica našeg djetinjstva bila slijepa!? Pa, zato što je završavala velikim dvorištem, kućom i vrtom obitelji Matavulj. U njoj je, dakako, najpoznatiji bio književnik Simo, koji se proslavio djelima vezanim za šibenski zavičaj. Preciznije s ‘Fra Brnom Bakonjom’, pričom s Visovca i ‘Povaretom’, vezanom za otok Krapanj.
U našim dječjim uspomenama posebno živi njegova nećakinja, teta Milka (Milica), zaljubljena u dramski amaterizam i humanitarni rad. Njezin je suprug Hvaranin Jerko Bučić bio prvi direktor Šibenskog kazališta, obnovljenog 1945. Njihovu kćerku, skojevku Jelku ubili su, nažalost, četnici, pa je dječji vrtić kraj zgrade „Vodovoda“ ili nedaleko od naše slijepe ulice ime ‘Jelka Bučić’.
Osjećaj pripadnosti
Stara kuća Matavuljevih danas zjapi sablasno prazna i ruševna, no njihovi potomci nisu izgubili kontakt sa šibenskim zavičajem. Ne samo Đuro, koji s gradskim ocima pregovara o projektu preuređenja kuće u šibenski narodni muzej, već i drugi.
- Kad sam nastupio na jednom od otvaranju Međunarodnog festivala djeteta, Šibenčani su me silno zatekli izjavom ‘Pa i ti si Stojane naš!’ Pritom me tresao neki čudni osjećaj, kombinacija zbunjenosti i emocija, priznaje poznati glumac Stojan Matavulj.
Kad su Matavulji već polako napuštali svoj šibenski dom na kraju njihova dvorišta uređena je stambena zgrada, u kojoj posebno pamtimo bračni par Šimičević, poznate šibenske prosvjetne radnike.
Njihova unuka, pjevačica i glumica Mia Elegović nikad nije zaboravila svoje korijene, neovisno od toga što je najveći dio mladosti provela u Zadru.
- Katkad ti treba neka naoko beznačajna sitnica, pa da se u tebi probudi osjećaj pripadnosti. Jednog sam svibanjskog dana s prijateljicom šetala po Zadru, te stigla do Narodnog trga, gdje je koncert imala neka mlada šibenska klapa, kojoj se i ne sjećam imena. Samo se sjećam da mi je probila šibenska suza, kad sam čula onu ratnu i domoljubnu ‘Nije jedan već su pala oba, Hrvatska se Šibenikom diči’, pričala je Mia svom ujaku Anti, velikom zaljubljeniku u dalmatinsku, posebnice šibensku klapsku pismu, koji je, nažalost, nedavno preselio na drugi svijet. Time je otvorio još jednu bolnu prazninu u šibenskoj slijepoj ulici, koja je nekad „pucala“ od mladosti i talenata, a danas većim dijelom, blago rečeno, djeluje tužno i zapušteno.