Cijena mu je deset eura za kilogram, ali za cijenu nitko ne pita. Onima koji ga vole, glavno je da ga – ima. Za šibenske bonkuloviće – domaći bi rekli ‘guzičare‘ banak Jadranka Peran je stalna, sigurna pošta za osmugalj. Ako ga kod nje danas i nema, sutra će ga sigurno biti, barem ‘šaka‘ za lešati, baciti dva zrna soli i zaliti s tri kapi ulja – spasiti dušu. Jer, za Šibenčane osmugalj, ošmugalj, osmokalj, kako ga tko zove, je puno više od verdure, spize i zelenog priloga uz spizu – za mnoge je to okus djetinjstva, bakine kužine, Mediterana kakav je nekoć bio i jelovnika izgubljenog vremena. Koje samo okus osmugalja – kao Proustov kolačić - u sjećanje odmah vrati.
- U Grebaštici pored Šibenika di sam se ja udala, to se još uvijek sije i sadi, a u Jadrtovcu, odakle sam rodom, raste i divlji, samonikao, uz more. Takav je meni osobno, draži, jer je slaniji, intenzivniji, a takvog ga još ima i na otocima, Zlarinu i Prviću. Na drugim mistima ne. Stariji Šibenčani ga vole, on ima svoje stalne kupce makar nikad nije bio jeftin. A ovo sad otkako je došao euro, pogotovo. Poskupilo je sve, pa tako i motar.‘ - veli nam Jadranka Peran, koja već trideset godina drži banak na šibenskoj pijaci. Ima i svoj OPG, s kojeg prodaje proizvode iz svog vrtla, a među njima je i osmugalj. Sezona ili što bi u Šibeniku rekli ‘štađun‘ mu počinje tamo iza Uskrsa, sije se u dvanaestom mjesecu, a ove godine ga neće biti baš kao lani, upozorava nas teta Jadranka – ‘Velika voda mu je naškodila u proliće, odnila mu je sime. Čak i ovom morskome, naškodile su mu velike plime. Sad san ga nešto malo prisadila okolo bunara, on naraste ko mali grmić, s kojeg ja svaki dan štipan pomalo vrhove i donosin ih na pazar. Skupi se toga svaki dan po jedan najlon, i to prodan - veli nam Jadranka, koja kaže da je velika vlaga u nevrime ove godine naškodila i bobu, koji se razbolio, i bižima, pa ni njih nema baš obilato, a i cijena im je visoka.
- Osmugalj je lip kada se skuva s bobom, ili zeljem, odnosno blitvom, kad se pomiša. Neki ga vole u mišanci, s divljim travama, a ja ga najvolim samoga. Da osjetim ukus! Ja ga pripremam tako da ga potopim u vrilu vodu, i kuvam jedno 15 minuta. I onda začinim, sol, ulje, isto ka i blitvu. I volin još staviti na kraju kap kvasine, i koje jaje utvrdo, ka i sa sparogama. Neko vrime su ga uzimali i restorani, na veliko, pune najlone, ali sad su odustali, jer je to njima puno posla, sporo za raditi, pa neki kuvari odustaju malo od toga. Ali, oni koji vole, vole. Imala san jednu mušteriju s Brača, lani je u mene kupija osmugalj, proba, i ove se godine navratija po još. Svidija mu se! Prvo šta je pita bilo je – ‘Imaš li osmugalja, da ponesem ovin svojima na Brač, da provaju?‘ Jer, vanka Šibenika pojma nemaju o osmugalju, niti su ga probali, niti znaju što je to - pričamo s tetom Jadrankom.
Neki vjeruju da je osmugalj u Šibenik došao s Venecijom, s druge strane Jadrana. Talijani ga zovu Barba di fratte, odnosno Fratarska brada, ili Agretti, i imaju čitav niz kultivara. Ova verdura, slankasto mineralnog, morskog okusa kod njih je također vrlo tražena i cijenjena, kao prilog ili ‘posteljica‘ uz ribu i inćune, tvrdo kuhana jaja, baš kao i maloprije spomenuta divlja šparoga, a može biti i glavno jelo, glavni sastojak ‘pasta‘ i rižota. No, ima i onih koji smatraju da je i kod nas, kao u cijelom mediteranskom bazenu, on zapravo samonikao, poput motara. Ne zamaraju se s takvim rodoslovnim sitnicama, nego uživaju u ovoj bogomdanoj namirnici koja se sačuvala u vrtlima naših baka, kao što je Jadrankin, uz more i slani morrski zrak, posolicu. Onim blagoslovljenim metrima obradive zemlje, otetim kamenu, koji se još nisu pretvorili u parking, i iz kojih svake jeseni vrijedne vrtlarice ostavljaju domaće sjeme u škartoce, da imaju i za dogodine.