Tvornica aluminija “Ivanal” na prostoru Lozovca, s 15.000 četvornih metara površine, deset kilometara od Šibenika, u kojoj je 1936. potekao prvi aluminij u ovom dijelu Europe, u očekivanju moguće prenamjene prostora i dalje zjapi posve devastirana.
U razgovoru otprije tri godine, ljeta 2019., što smo ga vodili s vlasnikom bivše tvornice aluminija u Lozovcu dr. Markom Ivanovićem u vrtu njihove kuće nadomak tvornici, rekao nam je:
– Cijeli prostor od oko 15 hektara gdje je moj otac Ivan Rikard Ivanović podignuo tvornicu aluminija obitelj je stavila na prodaju, s ciljem njegove prenamjene u kompleks ekološke proizvodnje nad rijekom Krkom i stambenim naseljem oko njega – kaže Ivanović dok sjedimo u sjeniku vrta kuće iza kojega je velika kamena vodosprema, nalik na piramidu.
– Godine 2010. podnijeli smo Gradu Šibeniku molbu za prenamjenu prostora tvornice, što je i usvojeno jer je ovo zona obuhvaćena projektima za gradnju turističkih sadržaja, hotela, apartmana i kampova.
Imali smo kontakte s desetak interesenata, te s jednom belgijskom tvrtkom koja se bavi prenamjenom i sanacijom prostora industrijskih pogona. Ali konkretnih dogovora nije bilo. Trenutno imamo još neke i vjerujemo da ćemo doći do rezultata. Ovo je bogomdan prostor na rubu Nacionalnog parka Krka za sve ekološke sadržaje koji bi se mogli izgraditi i u mnogočemu rasteretiti i sam Šibenik.
Ovdje je iza naših leđa i ta kamena “piramida” i ja se sam uz nju osjećam kao faraon – našalit će se Marko.
– Mir i tišina danju vladaju ovim krajem, a noćno je nebo posuto zvijezdama. Ovdje, u ovoj kući uz tvornicu iz 1936. godine, znatan dio vremena provodimo moja supruga Dubravka i ja. U kući je do 2004. bila osnovna škola i u prizemlju ambulanta do 2006. godine.
Prostori su bili derutni pa smo sve morali temeljito obnoviti, gornji kat i za potrebe “Ivanala”.
A nakon nove idile, bilo je pomalo tjeskobno obići avetinjsku tvornicu i njezine uništene objekte i pogone, koji su u ono vrijeme značili zavidan doseg, ne samo tehnološki, nego i civilizacijski.
Tim prostorom još uvijek, i pod okriljem noći, haraju oni koji su ga godinama uništavali.
Prostrana hala elektrolize zjapi bez krova, čije su dijelove odnijeli. Uništen je pogon za proizvodnju glinice, zidovi su razbijeni, veliki betonski vodotoranj jedva se drži. Uništena su plinska i generatorska postrojenja, veliki spremnici za sirovine, alatnice, elektro i mehaničke radionice. Devastiran je i sav okoliš.
Tvornica “Ivanal” (Ivanović-aluminij) u Lozovcu, koja je zapošljavala 750 radnika, bila je od godine 1936. pravi industrijski gigant na šibenskom području.
U to se doba u “Ivanalu” aluminij, “metal budućnosti”, godišnje proizvodio u količini od oko 5000 tona. Da bi kasnije, izgradnjom TLM-a na Ražinama, pedesetih i šezdesetih godina dosegnuta količina i do četrdesetak tisuća tona.
U državi Kraljevini Jugoslaviji aluminij nije imao primjene ni tržište, pa se sve iz “Ivanala” izvozilo, uglavnom u Njemačku. Za to će vlasnika tvornice Ivana Rikarda Ivanovića (umro je 1949.) komunističke vlasti 1946. godine osuditi kao simpatizera fašizma, obitelji će oduzeti tvornicu, a Ivana poslati na prisilan rad u Zagreb da istovara smeće!
Zato će otada na alu-ingotima (blokovima) u tvornici, umjesto dotad utisnutog “Ivanal”, stajati naziv “Naral” – narodni aluminij!
Nakon gašenja elektrolize godine 1986. i sva ostala proizvodnja tvornice u Lozovcu ubrzo prestaje, da bi denacionalizacijom 2003. godine bila vraćena vlasnicima. “Ivanal” je ondje poslovao (proizvodnja legura i tlačnih cijevi) do 2009., kad je tvrtka prešla u industrijsku zonu Podi na Ražinama, gdje proizvodi autodijelove i drugu opremu.
Naposljetku, čuli smo se kratko s dr. Markom, koji živi u Rijeci, i pitali ga za sadašnji status kompleksa u Lozovcu.
”Nema nikakve promjene”, odgovorio je kratko uz pozdrav dr. Ivanović. •