Tino Jurlin ima 14 godina i pohađa osmi razred Osnovne škole Jurja Šižgorića u Šibeniku. Ima malo dužu kosu i nosi naočale i ni po čemu se, barem na prvi pogled, ne izdvaja od svojih vršnjaka. Ipak, činjenica da je odlikaš od prvog razreda, da iz svih predmeta ima peticu te da je ove godine išao na čak pet školskih natjecanja govori kako je, ističu u njegovoj školi, riječ o darovitom djetetu.
U hrvatskom sustavu obrazovanja, kako ono danas funkcionira, takva su djeca uglavnom prepuštena sama sebi i svojim roditeljima... S njima se ne radi ni približno onoliko koliko bi trebalo s obzirom na njihov potencijal. Štoviše, ona su zapravo najviše zanemarena u cijelom sustavu, tvrdi ravnateljica OŠ Jurja Šižgorića Ivana Rupić i objašnjava kako, primjerice, postoje jasni propisi i protokoli kako se u školama radi s učenicima koji imaju razne teškoće u učenju. Ali ne i za darovitu djecu, jer svi računaju da će se oni i sami snaći. Njihova nadarenost, stoga, najčešće biva prepoznata upravo na školskim natjecanjima i velikoj dječjoj ambiciji da na njima sudjeluju. Čak i onda kad se termini tih natjecanja preklapaju ili ih je teško uskladiti, zbog čega "obični" odlikaši na kraju izaberu jedan ili dva, najviše tri predmeta. Ali, to nije bio slučaj i s Tinom.
Sve ga zanima
– Išao sam na natjecanje iz hrvatskog, engleskog, geografije, povijesti i kemije. Ali samo sam iz engleskog prošao na državnoj razini i od nas 28 osvojio sam peto mjesto. Je, lijepo je biti prvi. Svi žele biti prvi, ali nije mi baš bila neka motivacija. Nagrada je bila knjiga, a da je bila novčana... više bismo se trudili!
Tino se smije dok govori i odaje dojam kako mu je sve to bilo "piece of cake". Ipak, svjestan je svojeg iznadprosječnog uspjeha, premda se "ne ubija od učenja". Do pola sata dnevno, kaže, a nekada čak i dva sata "ako je nešto ozbiljnije" ili je dosta izostajao s nastave! Sebe opisuje kao "svestranog tipa" kojeg zanimaju prirodne znanosti, općenito, kaže, ali prije svega kemija i biologija. Voli i inženjerstvo, to jest robotiku, ali i etiku i logiku, pa čak i politologiju… Očekivano, najveći izvor informacija mu je internet. Ali i tu stvari vidi i tumači na svoj način:
– Većinom iskorištavam međunarodnu bazu videozapisa o mačkama, kako se na šaljiv način zove internet. Jer, 50 posto sadržaja su videozapisi o mačkama, o ostalih 40 posto ne želim govoriti, a zadnjih 10 posto je sve ostalo. Kad me nešto zanima, istražujem i kopam. Čitam, slušam i gledam prezentacije...
Smatra da su šibenske knjižnice, ona školska i gradska, neučinkovite jer sporo dobivaju nove knjige i informacije. Zbog toga je osuđen na online narudžbu ili čitanje na internetu. A to je, bome, znalo koštati njegove roditelje, pa sada mora biti umjereniji.
Iako se njegovo osnovnoškolsko obrazovanje završava već za dva mjeseca, Tino još ne zna koju će srednju školu upisati. To što ga sve zanima i što je u svemu uspješan samo mu otežava izbor. Ne zna ni čime bi se volio baviti u životu, ali zna dobro koliko su skromne mogućnosti škole i grada u kojem odrasta da utaže njegovu glad za novim saznanjima. Zna i da u zemlji u kojoj je rođen, poput njegova oca diplomiranog inženjera strojarstva, umjesto kakvih 2000 ili 3000 eura, poput, kako kaže, većine poštenih građana zarađuje tek 850 eura. Kao da darovitost i znanje nisu bitni!? A to može biti frustrirajuće i kad ti je 14 godina tek!
Veliki troškovi
Psihologinja Gorana Bilušić, sa svojih 30 i nešto više godina iskustva u struci i rada s djecom, susrela se sa svega desetak malih vunderkinda.
– Puno je definicija darovite djece. Najkraće, to su ona djeca koja postižu visoko iznadprosječne rezultate u intelektualnom, stvaralačkom i umjetničkom području, odnosno u jednom od tih područja. Za razliku od tzv. bistre djece, koja također u svemu tomu mogu biti uspješna, ali to postižu na vanjski poticaj, darovita djeca to imaju u sebi. Ona tu pokretačku energiju pronalaze u sebi samima. Često su emocionalno osjetljiviji i usamljeni, jer im je s vršnjacima dosadno, a računa se da u cijeloj školskoj populaciji ima od tri do pet posto takve djece – objašnjava Bilušić. Dodaje kako se u školama, osim općih testova inteligencije koji su obavezni prilikom upisa u prvi razred, ne provode dodatni testovi za darovitu djecu. Nije ga imao ni Tino, čija svestranost i lakoća i brzina učenja, međutim, nisu promaknule njegovim nastavnicima – dodaje Bilušić.
Školama, koje ionako nemaju novca ni za što, testovi su skupi. Koštaju desetak i više tisuća kuna, a kako nisu obvezni, rijetko ih tko nabavlja. Osim toga, traže i psihologe s dodatnim edukacijama, što školama još diže troškove.
Preskakanje razreda
Ipak, dosta takvih edukacija Bilušić je prošla, no detekcija darovitog djeteta, ističe, tek je prvi korak:
– U šibenskim školama, koliko je meni poznato, nitko ne provodi takvo testiranje. A što kada i otkrijete darovito dijete? Što dalje ako nema programa i radionica koje će mu pomoći da razvija svoju darovitost, da ide dalje. U našem Zakonu o obrazovanju prije tri godine uvedene su promjene u vezi s darovitom djecom, ali to je samo popis lijepih želja. U praksi ništa od toga ne funkcionira. Za to treba novca, a važna je i uloga nastavnika, koji mora imati motiv i interes, a također mora biti i educiran za rad s takvom djecom – objašnjava Bilušić i dodaje kako zbog postojećih prostornih, materijalnih i kadrovskih uvjeta u školama darovitim učenicima, koliko god to pisalo na papiru, nije moguće organizirati akceleraciju, to jest preskakanje razreda.
No, takvih zahtjeva, na sreću škola, ali možda ne i samog djeteta, u Šibeniku baš i nema.
– Imala sam samo jedan slučaj djeteta čija je majka tražila da preskoči razred. Bilo je to davno, kada sam se tek zaposlila. Djetetu se tada davao test primjeren višem razredu, i ako bi ga riješio više od 50 posto, mogao bi dalje. Testirale su se i emocionalna zrelost i socijalne vještine, pa ako bi to bilo zadovoljavajuće, preporučila bi se akceleracija. No, u slučaju tog djeteta potonje nije prošlo – kazala je Bilušić, koja je prvi veliki seminar o darovitoj djeci pohađala još prije 30 godina.
U tijeku je testiranje
Godinama nakon toga takva je edukacija u Hrvatskoj postala tek sporadična. Zato Bilušić smatra važnim da se i šira zajednica, a ne samo škole, uključi u senzibiliziranje za potrebe darovitih pojedinaca. Kao primjer dobre prakse navodi Centar za poticanje darovitosti u Rijeci. I sama je tamo pohađala neke seminare, a posljedica je toga da je za OŠ Jurja Šižgorića, u kojoj radi, nabavila suvremene testove za mjerenje potencijalne kreativnosti djece i adolescenata. Trenutačno u tome sudjeluje osmero učenika trećih i četvrtih razreda koja su "zapela" za oko svojim nastavnicima. Testiranje je, uz odobrenje roditelja, počelo prije dva mjeseca, a rezultati će biti obrađeni i poznati do kraja godine. Možda će upravo ti prepoznati mali genijalci donijeti i neki novi početak šibenskim školama, koje nakon toga više neće moći reći – nismo im mogli pomoći, jer nismo znali!
DJEČAK SA ŠUBIĆEVCA
Govori i čita engleski, a tek su mu četiri godine
U sredinama koje prije svega vole i cijene prosječnost, a sve izvan toga izaziva strah, predrasude i odbijanje, nije lako biti roditelj drugačijeg djeteta. Četverogodišnji dječak sa Šubićevca, kojega ćemo za ovu priču nazvati Marko (potpuni podaci poznati su redakciji), sve je samo nije kao ostali četverogodišnjaci. Marko, naime, jako dobro čita – riječi, rečenice, slikovnice i knjige za djecu… Ima izvrsnu memoriju, a sve one koji su ga čuli zapanjuje njegov engleski jezik, koji govori i čita jednako dobro, ako ne i bolje, od hrvatskog. Engleski je, reći će njegov otac, zapravo sam počeo učiti gledajući crtane filmove na mobitelu.
– Počeo je s dvije godine. Mislili smo, dijete, eto, gleda crtiće, a onda smo shvatili da u tražilicu sam upisuje slova i traži crtiće. Hrvatski je tada slabo govorio, a znao je točno na engleskom izgovarati svako slovo. Brzo je naučio boje i brojiti na engleskom. Danas je njegov izgovor takav da žena kaže kako engleski govori bolje od nje. Nismo u početku na to posebno obraćali pažnju. Je li to nadarenost ili ne? Nemam pojma. Shvatili smo i da odlično pamti. Dovoljno mu je jednom nešto reći ili pokazati, odmah sve zapamti ili ponovi. Preklani je krenuo u vrtić, ali nije baš puno komunicirao s drugom djecom i još je s njima govorio na engleskom. I u vrtiću su reagirali, što mi je bilo jako drago – govori Markov otac.
Nakon što su roditelji dobili nalaz i mišljenje psihologa, postalo im je jasno kako njihov sin radi stvari neuobičajene za djecu od četiri godine. Kamo će ga to odvesti i kako mu na tom putu, kao roditelji, mogu pomoći, za sada ne znaju pouzdano:
– Najgore je to što ne znamo što on može i kada je vrijeme da on nešto nauči. Tete u vrtiću su divne, ali mene muči sustav. Ako je netko dobar u engleskom i ima vrhunsku memoriju, dajte mu da to radi. Ali kod nas toga nema. Zato se već sada bojim što će biti kada krene u školu, jer mislim da bi mu moglo biti jako dosadno – strahuje Markov otac.
OVO JE NAŠA STVARNOST
Škole se mahom bave problemima
– Škole su uglavnom bave problemima svake vrste, a daroviti u našem obrazovnom sustavu na neki način prolaze ispod radara. S njima treba raditi, a nastavnici su ograničeni satnicom i zadanim fondom prekovremenih sati. Sve što odrade preko toga im se ne plaća, a preporuka je zbog štednje da nema puno prekovremenih.
U nižim razredima učitelji razredne nastave imaju popunjene prekovremene sate dodatnom te dopunskom nastavom, uglavnom iz matematike i hrvatskog. Prva je namijenjena onima kojima ti predmeti lošije idu, a dopunska je nastava za naprednije učenike.
U našoj školi imamo i 13 asistenata u nastavi te individualizirani pristup i prilagođen program iz pojedinih predmeta namijenjen djeci s teškoćama. Ali sustav ne nudi ništa za nadarene – rekla nam je ravnateljica OŠ Jurja Šižgorića Ivana Rupić.
JEDNA LIJEPA VIJEST
Radionice za darovite u Dječjem vrtiću 'Osmijeh'
– Važnost otkrivanja i rada s nadarenom djecom još je prije nekoliko godina prepoznao dječji vrtić "Osmijeh", koji je tri godine provodio takav program u suradnji s OŠ "Meterize". Pohađalo ga je od 15 do 20 darovite djece otkrivene nakon obavljenog testiranja, a radionice koje su vodile educirane odgojiteljice održavale su se u vrtiću jednom tjedno u trajanju od 90 minuta – kaže ravnateljica "Osmijeha" Franka Ercegović.
– Nažalost, te radionice ne postoje već dvije godine. Bile su izvan radnog vremena vrtića i plaćale su se. Ljudima je to postao problem, a kako ni u Gradu Šibeniku nisu imali sluha, program je ukinut.
Ali dobre vijesti stižu zahvaljujući Ministarstvu demografije i obitelji, odnosno europskim sredstvima. Prijavili smo se na natječaj i dobili novac te radionice ponovno počinju na jesen, u novoj školskoj godini. Zahvaljujući dobivenim sredstvima, ovaj put će biti besplatne za roditelje – najavljuje Ercegović.