Čast mi je da sam bio glavni i odgovorni urednik Šibenskog lista kada nas je Šibensko-kninska županija prodala Dubrovačkom vjesniku, nakon čega smo ubrzo izdali prvi broj novine znatno drukčije od dotadašnje, u opremi, sadržaju i u pogledu tehničkog uređivanja.
Bilo je to 31. srpnja 2004. godine, a o tome pišem ne da bih se hvastao položajem glodura, nego radi evokacije činjenice da je dotadašnji Šibenski list, na 16 stranica i sa svega nekoliko stotina prodanih primjeraka toga zadnjeg "starinskog", crno-bijelog broja, na pragu 21. stoljeća u cijeloj zemlji bio jedini preostatak tiskovine sklapane "pješice", na pisaćim makinama i razvijanjem klasičnog fotografskog filma u tamnoj komori. Premda je digitalna tehnologija u svim aspektima novinske proizvodnje već dobrano zagazila u svaku redakciju.
Posljednji fosil
I u vlasničkom pogledu, bili smo jedini fosil u 100-postotnom sastavu nekog tijela javne uprave unutar grupacije lokalnih tjednika. Doduše, ni privatno vlasništvo ne mora samo po sebi biti jamstvo da se medij neće spetljati s politikom, no vlasnička kombinacija u kakvoj je bio Šibenski prije privatizacije ipak je šaka u oko položaju priopćajnih sredstava u demokraciji.
Tada, prije 18 godina, napisao sam u uvodniku toga prvog broja Šibenskog u boji, na 64 stranice i s prilozima More, TV programom i nešto kasnije osmišljenom lepršavom, estradnom "Boršom", koju je uređivala kolegica Nevena Banić, da smo iz karijole prešli u suvremeni automobil: prvi put nakon više desetljeća naš tehnički urednik i lektor, danas umirovljeni prof. Stjepan Baranović nije, obično srijedom, odlazio u tiskaru Slobodne Dalmacije s aktovkom punom makinom nakucanih novinarskih kartica i flomasterom iscrtanih "špigla" s rasporedom stranica i tekstova.
Sve je to preuzela vlastita ekipa grafičara unutar redakcije proširene također s novim novinarskim i suradničkim imenima, te bi Šibenski po završetku prijeloma mailom bio odaslan u tiskaru. Ma što trkaći auto!? Bio je to avion, a takva je preko noći postala i prodaja.
Tiraža je višestruko narasla – na račun tradicionalnog imena u novoj, obogaćenoj, čitateljstvu privlačnijoj odori i takvom se zadržala i kasnije, kada je, poslije Katarine Rudan, dugogodišnjim urednikom Šibenskog postao Zdravko Pilić. Dotad je bio novinar šibenskog dopisništva Slobodne Dalmacije, kuće koja je ubrzo postala novim vlasnikom ove novine, da bi naposljetku svi ključni subjekti ovdje spomenuti danas djelovali pod okriljem Hanza Medije.
Dosad, dužnost urednika Šibenskog lista, koji je u međuvremenu postao prilogom Slobodne Dalmacije četvrtkom, obavljali su iskusni kolege iz splitskog sjedišta SD: Joško Dadić, Robert Žaja, Nataša Bakotić i aktualni Igor Caktaš.
Kamen u cipeli
Za razliku od Zadra i Dubrovnika, čiji su tjednici u svojim sredinama imali puno bolju prođu i kontinuitet, Šibenski list se nakon 12-godišnjeg ukidanja – kao da je bio kamen u cipeli šibenskim političkim upravljačima – pa uskrsnuća 1978. u Informativnom centru zajedno s Radio Šibenikom, na svom terenu nije mogao nositi s u međuvremenu nabildanom snagom Slobodne Dalmacije. Mi smo taka raca, rekla bi pisma o Šibenčanima. Jesmo, vidi se i po toj stanci u izlaženju lokalne novine koju je grad u nezadrživom razvoju pridavio umjesto da je razvija.
S druge strane, genijalni urednik SD Joško Kulušić razvio je koncepciju dopisništava u svakom dalmatinskom zakutku, šireći prostor utjecaja drugog najvećeg grada u zemlji. Tako je lokalnim šibenskim medijem postala SD.
Zato nikad ne reci nikad – vrijedi i u ovom slučaju. U posljednjem desetljeću, koje je za tiskana izdanja označilo krizu, s istodobnim uzdizanjem internetskih portala, na koje je prešlo naročito mlađe čitateljstvo, pod isti organizacijski krov došli su novinari SD, među njima i perjanice ovdašnjeg novinarstva koje su početkom 80-ih iz Šibenskog i Informativnog centra prešle u SD, koja im je mogla ponuditi puno bolje plaće i širi "domet" tekstova. Pošteno, kao što je pravedno i logično kasnije ujedinjenje kolega koje je iz Šibenskog lista odveo zov snažnije novine s onima koji su ostali u Šibenskom.
Nemam kristalnu kuglu i ne znam kakva je točno skora sudbina štiva na novinskom papiru; ma što bilo s time, portal se zove Šibenski.hr. Šibenski, dakle skraćeno kazano za Šibenski list kada se kupuje na trafici, i to nije slučajno. Vrijeme je zanimljivo, izazovno, i potpisujem ono što je u svom tekstu kazao vrli kolega Ivo Jakovljević. Počekajmo vidjeti u kojem će smjeru nailazeći, mlađi naraštaj gurati Šibenski list i nazdravlje svima!