StoryEditorOCM
ŠibenikŠok u Vrpolju

Tuga i bol u domu Ante Petkovića, brata generala osuđenog u Haagu: Ni majka ni otac nisu dočekali sina Milivoja

30. studenog 2017. - 15:59

Tuga i bol nadvili su se nad skromni dom obitelji Ante i Davorke Petković, brata i nevjeste generala Milivoja Petkovića, bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a, kojemu je Žalbeno vijeće Haaškog suda potvrdilo prvostupanjsku presudu i 20-godišnju zatvorsku kaznu.

Nada da će, zajedno sa svojim Vrpoljanima, brata za koji dan dočekati u Zagrebu izmjenjivala se Anti zadnjih dana sa zebnjom i crnim slutnjama. Posve se ugasila onog trenutka kada je potvrđena prva presuda političkim i vojnim čelnicima nekadašnje Herceg-Bosne.


Znao sam, odmah...


– Odmah čim je izgovoreno da se potvrđuje presuda jednome, znao sam da neće na dobro ni kod koga od njih šestorice i da se čudo ipak neće dogoditi. Sudbina generala Praljka, to je šok od kojega se teško povratiti. Svi su oni bili silno povezani. Ne mogu ni zamisliti kako je mom bratu, kako je svima njima u Haagu... A sve donedavno smo pravili planove...

Ljudi iz Mjesnog odbora su došli da se dogovorimo oko dočeka u Zagrebu, nadali smo se da će proći s već odsluženom kaznom, da će ona biti dovoljna. Samo smo željeli da dođe kući, da bude s nama. To nam je bila jedina želja. Sve drugo bi se zaboravilo. I ta etiketa ratnog zločinca... nepravedna etiketa. Sad je ovo još jedan dodatni šok koji ostavlja gorak okus u ustima, koji bi mnoge, prije svega političare, trebao potaknuti na razmišljanje je li za njih šestoricu baš sve učinjeno što se moglo učiniti ili smo predugo šutjeli, razjedinjeni u svakom pogledu. Najdublje nas pogađa nesreća svakog od tih ljudi ponaosob. Nesreća je to hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, ali i naša, hrvatska nesreća – zdvojno je kazao Ante.
O
n i supruga otvorili su nam vrata svoje kuće u vrpoljačkom zaseoku Petkovićima nedugo nakon što je prekinut televizijski prijenos iz haaške sudnice. Sa suzama u očima Ante se spomenuo majke Zorke i oca Jerka koji su umrli a nisu dočekali sinov izlazak na slobodu.

– Teško je to. Dugih 13 godina moj je brat haaški uznik, otrgnut od svoje obitelji, od supruge i djece, od svoje unučadi. Najljepše životno razdoblje nije proveo s njima. Da ne govorim o ratu i ratnim godinama. Za njega kroz sve ove godine kao da rat nije završio. Tinjala je samo nada. Moja mater je u toj nadi umrla ne dočekavši vidjeti svoga sina.

A zadnji je dan, pred smrt, govorila samo o njemu. Čekala je da joj dođe. I otac je umro u zagrebačkoj bolnici. Nije ga doživio vidjeti slobodna. Zadnjih je godina povremeno znao odlutati. Jednostavno bi se ustao od stola i otišao vanka. Nikoga nije htio opterećivati, a znali smo da mu je Milivoj u mislima. Ovo je naša obiteljska tragedija i mi je proživljavamo tiho, u molitvi. Uzdamo se da će mom bratu Bog dati snage da izdrži tešku kalvariju koju mu je sudbina namijenila.

Spomenuo se Ante i mise koju je prošle nedjelje za Milivoja i njegove supatnike u vrpoljačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio župnik don Ante Omazić. Vjera je u ovom teškom razdoblju cijeloj obitelji jedina utjeha.
Spomenuo se i mnogih koji bi pitali za generala, ljudi iz Hercegovine, ali i 113. brigade kojoj je Milivoj Petković bio zapovjednik u slavnoj rujanskoj bitki za Šibenik.


Rekao mi je: Ne očekujem ništa


Nevjesta Davorka nije bila od velikih riječi. Suznih očiju tek je priznala kako je Milivoja od prvog trenutka doživljavala kao svojevrsnu očinsku figuru, tihi, nenametljivi autoritet koji je uvijek tuđe interese stavljao ispred svojih.
Bračni par Petković dodao je kako u posjete generalu nisu odlazili. Prepuštali su te bonuse njegovoj najužoj obitelji. Povremeno bi se čuli telefonom, ali i tad je njihov Milivoj najprije pitao kako su oni.

– Čuli smo se prije četiri-pet dana. Uglavnom se brinuo za nas i pitao kako smo. Zanimao sam se što očekuje od suđenja. Rekao mi je doslovno: "Bojim se, ništa..." Kao da je slutio. Teško je u ovakvim okolnostima biti suvisao i reći što osjećam, zbrojiti misli i emocije. Naš način brige i razmišljanja ostaje naš. Bio je i ostao u našim mislima. Stalno.
Ako će njegova žrtva i žrtva njegovih prijatelja nešto promijeniti, ako će učiniti da se u Hrvatskoj zaustavi ova erozija i siromaštvo, ako će potaknuti da se zamislimo nad odlaskom mladih ljudi i svim nevoljama koje nas potresaju, onda ta žrtva neće biti uzaludna – kazao je na kraju Ante.

20. travanj 2024 01:51