Tijekom dana šibenskom je Poljanom gotovo nemoguće hoditi. Kao da će se od vrućine i sam beton rastopiti.
I u prošlosti je znalo biti nesnosno na tom šibenskome placu, u danima srpnja i kolovoza, tamo do Velike Gospe. Iz doba između dva rata ostala je priča kako su se negdje usred vrućega dana susrele dvije Šibenke. Jedna će reći drugoj: "Ajme moja Anđelija, bila san ti kod svoje sestre, pa onda natrag. A priko Poljane, ko priko pustinje".
U ove dane gotovo nikoga na njoj nema. I na klupicama za odmor, rijetko će tko danju doći sjesti. Služeći se malim, džepnim termometrom, oko 12.40 htjeli smo izmjerili temperaturu na suncu, koja se inače službeno mjeri u hladu. Mala crvena kazaljka došla je do kraja skale – do plus 50 stupnjeva Celzija!
O svemu tome popričali smo u prvome sumraku, dok sjedimo na Poljani, s Goranom Banom, bivšim pomorcem, koji je na klupicu došao predahnuti nakon dnevne vreline.
– Dok sam plovio svijetom na velikim brodovima za opskrbu naftnih platforma, kaže Goran, prošao sam područja s velikim ekstremima temperatura u rasponu i do osamdeset stupnjeva. Pa sam sve to izdržao. Ovo što se sada događa ovih dana u nas u Dalmaciji i ovdje u Šibeniku, ni ja nisam dosad doživio. Očito je da je s klimom otišlo sve naopako. Jedva nešto olakšanja je kad se bliži večer, ali i noći su vruće. Danju ne izlazim. Evo vidite, premda se bliži noć, još uvijek ovdje oko nas na Poljani nema nikoga. Sklonili su se nekamo i mnogi turisti. Nemoguće je sjediti i ispred kafića uz ovaj vrući vjetar koji dopire iz Afrike. Sve bih dao za jednu dobru kišu – zaključio je Ban.