Silne emocije obuzele su 82-godišnjeg Ivu Kitarovića, riječkog Šibenčanina i svekra hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, kad je u (pred)božićno vrijeme stigao u rodni grad. Prihvatio je poziv da bude gost na tradicionalnom koncertu "Zdravo, o zvijezdo mora", ali su njegova sentimentalna lutanja otišla puno dalje od stare i lijepe zgrade Šibenskog kazališta. Do Brodarice, koja se tih dana "kupala" u mirisu bakalara. Zavirio je do svoje životne kolijevke, šibenskog Doca, gdje zimi hladna i napuštena stoji kuća obitelji Kitarović na broju 13 u Ulici svetog Križa.
Žulji s Brešanom
- Ne pamtim da su mi se ikad tako intenzivno miješale emocije posve suprotnog naboja. U kazalištu sam nahranio dušu šibenskom pismom milom, trpkim šibenskim humorom i prisnom atmosferom, koja je izvođače i publiku pretvarala u "dnevni boravak". Moj Šibenik me dočekao u ruhu koje sam godinama priželjkivao, ali se svejedno nisam nadao da je toliko narasla njegova turistička komponenta. Turizam je, očito, dao dodatnu ljepotu starom kamenom gradu. No, sve drugo mi nije bilo lako.
Podsvjesno sam poželio da sretnem nekog od svojih starih prijatelja, makar sam znao kako su moje želje uzaludne. Svi moji šibenski prijatelji su mrtvi. Nema više priznatog redatelja Nikole Vončine, intelektualca posebnog kova Edvarda Kale, nadarenog glazbenika i filozofa Josipa Matića… Najviše mi, ne krijem, fali Ivo Brešan, za koga sam bio vezan desetljećima - počeo je šjor Ivo šibensku ćakulu u novom hotelu na dobrom, starom Meduliću.
Makar osobno nije bio sklon toj vrsti rekreacije, Ivo Kitarović je svog najdražeg pajdaša Ivu Brešana šutke i solidarno pratio na poznatim i brojnim književnikovim pješačenjima. Kroz brda i ravnice.
- Posebno pamtim ne baš kratku šetnju do Čiste Velike. Prije konačnog dovršetka "Hamleta iz Mrduše Donje" Brešan je još jednom htio čuti na koji način komuniciraju seljaci u dalmatinskom zaleđu. Pokupiti još koju "bazu" i dosjetku. A da njima naš dolazak ne bi bio sumnjiv, da se ne pitaju što mi tu zapravo radimo, obojica smo pristali na partiju karata. Za vino, dakako.
Problem je nastao kad smo Brešan i ja dobili, ali smo se protivili tome da oni plate. No, seljaci nam nisu dopustili da se hvatamo za novčanik. U pitanju je, rekli su, čast dalmatinskog čovjeka, koji je izgubio na kartama. Morali smo popustiti. Puno teži od kartaške diplomacije s "domorocima" bio je povratak iz Čiste Velike. Bio sam bez čarapa, skočili su mi žulji na bosim nogama. Jedva sam nagovorio Brešana da se ukrcamo u traktor nekog težaka, koji se vraćao u Vodice - sjeća se šibenski Riječanin ne baš ugodne "hodajuće" epizode s Brešanom.
Od poznatih šibenskih imena nije samo Ivo Brešan nerazdvojni dio dragih uspomena profesora Kitarovića. Rado spominje i godine druženja sa Špirom Guberinom.
- Bio sam član SEK-a ili Studentskog eksperimentalnog kazališta s kasnijim velikim imenima hrvatskog glumišta Špirom Guberinom, Marijom Kohn, Ljubicom Jović… S predstavom "Dundo Maroje" dospjeli smo i do Bruxellesa, gdje se daleke 1958. godine otvarala Svjetska izložba. Nije vam, vjerujem, teško shvatiti da su me "napale" uspomene kad sam u doba Kolindina uspješna rada u NATO-u posjetio nju, Jakova i djecu, te se vratio na bruxelleske ulice i trgove, koje sam pohodio kao glumac i student - sentimentalno je uzdisao šjor Ivo Kitarović.
Amaterski glumački uspjesi nisu ga, međutim, prikovali "za daske koje život znače". Poslije uspješnog studija matematike nije mogao odoljeti zovu rodnog grada. A Šibenik mu je bio samo početna postaja u profesorskom putu preko Zadra, Lošinja i Bakra do Rijeke, gdje je radni vijek završio kao profesor matematike i astronomske navigacije na Pomorskom fakultetu. Tamo je i doktorirao.
- Sjećam se mojih predavanja matematike u šibenskoj osnovnoj školi. Ja mlad, a među učenicima, vjerovali ili ne, (polu)profesionalni džeparoši, potencijalni huligani. Kad sam mladog i spretnog lopova zvao kod sebe na razgovor da bih ga odvratio od tog poroka, on me poslije desetak minuta zapitao: "Jeste li, profesore, ponijeli novčanik?" Nikad nisam shvatio kojom mi ga je brzinom ukrao. No, njega i druge nestašne dječake, među kojima je prednjačio momčić po imenu Šime, smirio sam na poseban način. Upisao sam ih u dramsku grupu, gdje su postali puno pristojniji i bolji učenici - ističe prof. Kitarović.
Već pet-šest godina prof. Kitarović ne ljetuje u rodnom Šibeniku. Bliže i jednostavnije mu je na Lošinju, odakle je njegova pokojna supruga. No, s ponosom ističe kako se Krešimirova grada ne odriču sin Jakov i nevjesta Kolinda, te unuci Luka i Katarina.
Stigli su zaljubljeni
- Obitelj moga sina je bila prosto fascinirana šibenskim ljetovanjima. Posebice programima Međunarodnog festivala djeteta. Djeca su se ćutila silno sretnima kad im je voditeljica zbora "Zdravo maleni" u dva navrata dopustila da poslije kratkih proba zapjevaju sa šibenskim mališanima na otvaranju dječjeg festivala. Zadnjih godina je sve drukčije. Moja nevjesta Kolinda više nema vremena za šibenska ljetovanja. Djeca imaju svoje okupacije, posebice Katarina, koja je, svi govore, nadarena klizačica. No, moj se unuk Luka nikad ne odriče Šibenika. Nerijetko potencira: "Ja sam Dalmatinac, jer je moj nono iz Šibenika" – poseže za novijim šibenskim uspomenama šjor Ivo.
Na svoj način nam je riječki Šibenčanin opisao dan kad je shvatio kako je njegov sin Jakov uplovio u ozbiljnu vezu. Da je na vidiku nevjesta.
- Čekao sam tog petka Jakova da dođe vlakom iz Zagreba, gdje je studirao. No, nije stigao sam. S njim je bila zgodna i simpatična djevojka. Iz njihovih međusobnih pogleda bilo je lako zaključiti da se ne kane tek tako odreći jedno drugoga, da je veza očito ozbiljna. Sve mi je bilo još jasnije kad me Jakov zamolio da Kolindu povezem automobilom do njezine rodne Grobinštine. Više nije bilo dvojbe da ću vrlo skoro dobiti nevjestu – sjeća se Ivo Kitarović dolaska ferate s dvoje zaljubljenih na riječki željeznički kolodvor.
Kad smo Ivu prije tri godine nazvali na riječki telefon u vrijeme Kolindine predizborne predsjedničke kampanje, bio je otvoren ili bježao od kurtoaznih izjava. Slično je zborio i u šibenskoj ćakuli:
- Ja sam bio i ostao protiv njezine kandidature! Nisam sumnjao da će kao časna i karakterna osoba biti dobra predsjednica, ali sam znao da će, zbog silnih političkih i inih obveza, puno faliti našoj obitelji, posebice djeci. Kao "klasičnom" šibenskom bonkuloviću posebno mi fali njezina pašticada! Moja nevjesta je sjajna kuharica, a ja u njezinoj silno ukusnoj pašticadi nisam guštao još od vremena kad je službovala u Bruxellesu! I opet ću biti privatno protiv njezina novog kandidiranja za predsjednicu! Znam da će se ljutiti što ovako govorim, no nikad mi u sličnim situacijama nije izravno prigovorila. Vjerojatno lagano zagrinta samo mom Jakovu. U zadnje vrijeme, ruku na srce, malo viđam sinovu obitelj. To se dogodi jedino kad idem na pregled kod doktora u Zagreb, pa ih molim da mi oni to srede. Usput s guštom pogledam klizačke treninge moje Katarine – priznaje šjor Ivo.
Izbjegavam politiku
Ostarjeli, ali još vitalni riječki Šibenčanin rado je pozirao našem fotoreporteru na trgu Medulić. Nasmijao nas je svojim (polu)ozbiljnim odgovorom kad smo ga zamolili da nam e-mailom pošalje neku zajedničku fotografiju s nevjestom.
- Pitate me imam li sliku s Kolindom? Nemam! Ne volim vam se ja slikavati s političarima! Ne mislim, dakako, do kraja ozbiljno. Vjerojatno vam u tom smislu može pomoći moj Jakov ili Kolindina suradnica, Šibenka Anamarija Kirinić. A ono o politici i političarima nisam kazao ni toliko neozbiljno. Nikad nisam bio ni u jednoj političkoj stranci, oduvijek sam izbjegavao politiku. Od prijedloga da uđem u Savez komunista do danas - više je nego jasan bio šjor Ivo.
Ostalo nam je da se samo, po šibenski, kucnemo bićerinima za kraj razgovora. Pristao je, međutim, samo na malu dozu orahovca.
- Ne pijem alkohol. Moja punica je imala 102 godine kad je umrla. A ja sam joj obećao da ću dogurati do 120 ljeta! Zato se moram paziti - još jednom je (polu)ozbiljno poentirao prof. Ivo Kitarović.
Ne mogu bez Šibenčana!
U rodni grad prof. Ivo Kitarović je stigao u društvu još jednog riječkog Šibenčanina, pomorskog kapetana Mirka Eraka.
- Cijeli su me život pratili Šibenčani! Ne samo Ivo Brešan i Špiro Guberina. Tko zna bih li se ikad odselio iz Šibenika da me u Zadar nije pozvao tamošnji Šibenčanin Jere Belamarić, pukovnik JNA. Javio mi je da u zadarskoj Pomorskoj školi fali profesor matematike! A nije mi krivo što me prate moji Šibenčani, što ne mogu bez njih - jasan i glasan je šjor Ivo.
Profesor - kadet na brodu
Kad su mu na Pomorskom fakultetu u Rijeci predložili da, osim matematike, predaje i astronomsku navigaciju, prof. Kitarović se našao na sto muka...
- Za razliku od astronomije, meni je problem bila navigacija! Nisam mogao sebi dopustiti da o navigaciji govorim studentima, koji su kao mladi pomorci otplovili svijet. Zato sam se, na čuđenje mojih kolega s fakulteta, tog ljeta odlučio da dva mjeseca navigajem na brodu kao "obični" kadet – otkriva nam prof. Kitarović.
