Svega ima na Vidicima, jednoj od najvećih gradskih četvrti Šibenika s tri tisuće ljudi samo na popisu birača. Postoji čak i džamija, zapravo "Džamija", ali nije vjerski, nego je ugostiteljski objekt. Zašto je tako nazvan kafić Kike Grandeša u neposrednoj blizini poznatog trgovačkog centra u koji dolaze kupci sa svih strana, ne zna točno ni Marijo Bajić, predsjednik Vijeća gradske četvrti Vidici. Na prvi pogled, nema u arhitekturi toga kafića ničeg što bi podsjećalo na džamiju, osim što je pozicija prava meka, uvijek puna gostiju.
Kako bilo, zajedno s Bajićem sjeli smo na osunčanu, jugozapadnu terasu "Džamije" s pogledom na bliski Rasadnik, što nam je bio i povod za razgovor.
Rasadnik ili "Jasadnik", kako izgovara maleni Luka Lučić, jedan od brojne djece koji tu uživaju igrajući se s vršanjacima do iznemoglosti, postao je zadnje dvije godine također meka roditeljima, djeci i općenito desecima rekreativaca koji svakodnevno zalaze u taj razmjerno uzak, no spasonosni pojas zelenila koji se kao duga vrpca obrasla stablima borova, fafarinki i grmljem usjekao između dvije užurbane gradske prometnice – Radićeve ulice i Puta Bioca, te seže sve do raskrižja kojim dominira poslovna zgrada Jadranskog osiguranja sa stanicom za tehnički pregled vozila.
Sigurnost djece
Zapravo, nisu se Bioci – ili Rasadnik kako je popularno prozvan taj gradski predio tu ugnjezdili, nego je taj zeleni pojas ostao sačuvan usred gradskog betona i asfalta. Gradska uprava zaštitila ga je prostornim planom proglasivši dobar dio zemljišta Rasadnika zonom sporta i rekreacije te danas zlata vrijedi ne samo stanarima Vidika, nego svakom Šibenčaninu željnom disanja u oazi gradskog zelenila. Na tom području ima i privatnih maslinika i vrtova, a u nastavku je i rasadnik "Zelenoga grada".
Građani dakako, koriste javno zemljište u gradskom vlasništvu, gdje su, orijentiramo li se od sjevera na jug, zadnje dvije godine nastali tereni za petanque, igru srodnu balotanju koje koriste dva kluba – Šibenik i Dalmatino i priređuju natjecanja, zatim je tu dječje igralište, do njega fitnes park sa spravama za vježbanje, a idući dalje dolazi se do igrališta za mali nogomet s umjetnom travom, špondama i žičanom ogradom, opremljenog prema današnjim standardima. Uređena je i kružna trim staza posuta šljunkom, a biciklistički klub Šibenik, govori Bajić, obratio mu se s ponudom da se tu izgradi suvremena biciklistička staza, uz potporu njihovih sponzora iz Slovenije. To je ubrzo došlo na stol Danijela Milete, zamjenika gradonačelnika, no stvar valja dobro razmotriti, veli Bajić.
Jasno je zašto: postoji opasnost da se ipak nevelik zeleni pojas nagruha s previše sadržaja i dilema je mogu li ipak brza staza za bicikliste i postojeća za trčanje zajedno, a da se ne ugrozi sigurnost cijele zone, djece naročito. Rasadnik roditelji naročito vole govori Marijo Bajić zato što je u blagoj udolini, pa djeca ne mogu tek tako istrčati na jednu od cesta. Uz novo dječje igralište, izgrađeno nedavno u sklopu gradskog plana rekonstrukcije svih igrališta u šibenskom okružju, za odrasle je postavljen fitness park, te se i oni mogu rekreirati stalno držeći na oku svoje pulene dok se igraju s vršnjacima.
U nedalekoj prošlosti, podsjeća agilni predsjednik gradske četvrti, taj gradski predio šibenskoj je javnosti bio više poznat po svađama između roditelja i vlasnika pasa koji su svoje ljubimce izvodili na dječje igralište i ostavljali ga zaprljanim, sve dok ga, jako devastiranog, nije trebalo ponovno izgraditi.
Građani čuvaju sami
-Tada sam, gostujući u jednoj emisiji na radiju kazao kako je neodrživa situacija da nam se djeca igraju u 400 metara četvornih ograđenog prostora, a vlasnici pasa na raspolaganju imaju četiri puta veću površinu i nije im dovoljno, nego moraju i tu zalaziti, podsjetio je Marijo Bajić. Problem nije iščezao, kaže, no ljudi sada, kada je Rasadnik postao ugodnim mjestom, spremnije reagiraju ako se vlasnici pasa ogluše o komunalni red.
Bajić je zadovoljan poput brojnih korisnika Rasadnika, gdje se sve do pred dvije godine nerado zalazilo. Površine su bile neuredne, obrasle u gustiš, rasvjeta je bila škiljava... Smatra da je najveća vrijednost toga zelenog pojasa u tome što ga korisnici drže svojim i održavaju uređene površine najviše sami, uz pomoć gradske četvrti i gradske uprave.
- Prvo su mi se obratili predstavnici kluba malog nogometa prije dvije godine i tada smo u sklopu javnih radova i dragovoljnim radom članova kluba očistili teren te ubrzo, uz novčanu potporu grada uredili ograđeno igralište. Vrata su uvijek svima otvorena.
Došla je i rasvjeta, a uspjeli smo isposlovati i kameru za video-nadzor, jer noću nažalost, ima 'upada'. Netko je, nastavlja Bajić, ovih dana razvalio šponde na igralištu i to smo popravili, no razbijačima još uvijek najčešće možemo staviti 'soli na rep', veli.
Za nogometašima su došli poklonici petanquea, ponudili se da će sami urediti svoj dio za balotanje s nekoliko staza, posredovanjem nas u četvrti gradska uprava je odobrila i potpomogla i sada taj dio Rasadnika osim boćališta ima i ugodnoga hlada, s klupicama koje su balotaši sami napravili i domišljatim stolovima da se uz njih otpočine ili prezalogaji.
Veliku vrijednost ima to što nitko tu ništa nije dobio na gotovo, nego su se ljudi sami ponudili i potrudili svojim radom stvoriti ugodni, svakom dostupni prostor pa sada reagiraju i upozoravaju na svako kršenje uljudnog ponašanja, ili pokušaje uništavanja opreme. Mlađe se naprosto odgaja da to cijene i tako ćemo nastaviti dalje, zadovoljan je Bajić.
-Rasadnik je počeo živjeti kao pravi gradski park. Sada se govori 'Idemo doli!' i odmah se zna gdje je odredište!