StoryEditor
ŠibenikHEROJ IZ SUSJEDSTVA

Superman, Spiderman i Batman su za Gorana Bušca Bušija male bebe: spašava bebe i bakice, lovi provalnike, gasi požare i čisti podmorje

7. srpnja 2019. - 12:10

On nije strip-junak, ali se baš poput Spidermana, Batmana ili Supermana pojavljuje tamo gdje ga najviše trebaš. I baš kao Petar Parker ili kao Ken Clark, izgleda kao sasvim običan šibenski dečko. Sve dok ne treba nešto ili nekoga spasiti – u zraku, na kopnu ili vodi. Tada se pretvara u superheroja. Ako mislite da pretjerujem, pitajte majku i oca dvogodišnjega klinca kojeg je izvukao iz zaključanog auta u Solarisu prije neki dan. Auta? Bolje reći pećnice teške 2,5 tona, u koju su na ovom užarenom suncu, ovih ljetnih dana, komad metala tamne boje, s golemim staklenim površinama, učas pretvori.

– Dite je bilo na zadnjem livom sicu do prozora, ključ od auta je upa između sica, vrata su se hermetički zatvorila, zaključala, beba nije mogla vanka, roditelji nisu mogli do diteta – govori naš šibenski superheroj Goran Bušac Buši. Jer, on je taj. A ja već ostatak priče mogu zamisliti i sam. Ne treba tu velika mašta... Nema zraka, počinje skrika, plač, sve lagano vata panika, roditelje kad vide dite do kojega ne mogu doći, dite kad vidi da su roditelji u panici, da se pusti svit kupi oko auta, svi drmusaju kvaku, lupaju. To je drama, onda se traži pomoć, diže uzbuna, zove se 112, prolaze minute koje se čine kao sati...
I onda se na poprištu drame, koja je dosezala vrhunac, pojavio naš Petar Parker, u vatrogasnom autu crvene boje, s rotacijom, zajedno s kolegama. Vidi da je u pitanju automobil, Volvo XC 60, novija generacija, čvrst sam po sebi, Šveđanin građen kao tenk, težak 2,5 tona.

– Čekaj, pa kako to sve znaš? – pitam ga ja udivljeno.
– Pa jesam li superheroj ili nisam? – odgovara Buši i otkriva tajnu:
– Ma znam, jer imam i ja Volva, stariju XC 90-ku. Izvukao sam iz džepa spravu zvanu "penkala", s vidija vrhom i razbio sam njime staklo. Malo, trokutasto, najjeftinije, manje košta nego da smo čoviku razbili šoferšajbu. Uvukao sam ruku unutra, ključ je bio ispod diteta. Sekundu kasnije već je bilo roditeljima u zagrljaju – kazuje Bušac. Bili su Riječani, riječke tablice su bile koliko se sjeća, a oni su, eto, plakali od sreće, još mu na tome zahvaljivali. Naravno, kad su prethodno i sami dali za to pristanak. Ima i drugih tehnika, načina na koji se takve situacije rješavaju, ali ovo je bila hitnoća, dite u pitanju, mater koja plače.

Hitnoća je hitnoća

S Bušcem su bila i trojica njegovih kolega, njih četiri, standardna posada prvih kola, to je auto koje ide na sve, pa čak i na šumske požare ako je "hitnoća": on, zapovjednik smjene Marko Vranić, Josip Bilić i Mario Milovac, vozač. Bili su tamo za pet minuta od trenutka kad im je stigla dojava. Još ih je Županijski operativni centar 112 upozorio da ne idu priko rotora u Mandalini, da ne gube vrime, nego okolo. Diglo ih je taman s marende, paštašuta s mesom. Odlična marenda. Ali, kada su čuli "Dite je zaključano u autu, već duže stoji na suncu", odmah su se ostavili pinjuri i pijati. Svako u tom trenutku pomisli na svoje dite...
Bušac je u JVP-u voditelj grupe i voditelj ronilačkog tima. Imaju dvi grupe s 12 ronilaca koji se uvijek odazovu kad su neke ekološke akcije u pitanju, čišćenje podmorja i slično. Imali su lani i jednu demonstraciju na Danima otvorenih vrata kad su podizali, vadili vanka jedno auto koje je upalo u more.

Koliko može izdržat čovik ako upadne unutra? – pitam uzgred.
– Ovisi to o puno stvari, jesu li otvorena stakla, nisu... Ali, ako jesu, stvori se unutra zračni džep, pa može jedno deset-petnaest minuta, pa dadeš čoviku drugi regulator, da diše, dok se oslobodi od pojasa i dok ga ne izvučeš. A ovo drugo, dizanje auta, to se rješava padobranima pod vodom. Zakačiš ga za auto, procijeniš mu težinu, koliko ima, jedan kubik zraka diže tonu u moru, podigneš do površine... – kazuje Buši, koji je u vatrogastvu prošao svega i vidio svega. Od prometnih nesreća, teških stvari i tragičnih scena, od šake suza pa do vriće smija. Eto, zove Hitna da triba provalit u stan...
– Pa čekaj, jeste li vi provalnici ili vatrogasci?" – upadan opet ja.
– Da ti vidiš koji mi provalni alat imamo, kriminalci bi nam zavidili na njemu. Najmanja je šteta kad razbijemo cilindar brave na vratima, 35-40 kuna. A kako bi ti uša unutra, stari čovik pa doživija srčani ili moždani, živi sam, vrata zaključana? Tako je bilo i na Šubićevcu; čuješ isprid vrata babu kako zapomaže unutra, polomili mi cilindar, ali nigdi babe. Pretražili mi cili stan, a ona jadna i dalje zapomaže. "Upomoć, upomoć, izgleda da san kuk slomila" – zapomaže. Ma di je? Kad šta, baba je išla dovatit kanavaču, pala u dvorište. Stan je bija u prizemlju i nije se više mogla iskobeljat iz onoga gustiša. Otišli mi okolo, digli je, a ona vadi ključ i veli nam: "Evo van, dico, za otvorit vrata!" Veli joj kolega: "Neće van više otaj tribat!" Srića, nije joj bilo ništa, cila šteta je bila u tom cilindru!

Hvatanje provalnika

Buši je 1975. godište. U JVP-u je od 2001. godine, a DVD-ovac je još otprije rata, na Meterezima, kada je imao svega 12-13 godina, kada je osnovan DVD Mladost, potom Šibenik. Odslužio je HV u ratu, Dračevac, Šepurine, Resnik, PZO, pa je bio u Specijalnoj policiji, pričuva, pa je nakon "Oluje" i rata počeo raditi u "Brukvice", sastavljati namještaj, radija kužine, pravija krevete, pravija dicu. Ima dva sina i ćer, Franu (19), Filipa (17), a Mirta je najmlađa, maza od sedam godina. Žena je medicinska sestra, radi na Ortopediji, namišta kosti. Dikod i njega osposobi navečer da ujutro može ić radit. Ima i obrt za podvodne radove, pa kad ga uvate leđa...

 

 

– Čekaj, ovo ti nije prvi put da si u novinama. Već si jedan put bio kad si s dicom u Jurasima uhvatio provalnika i zadržao ga do dolaska policije?
– Ma je, to je isto bila priča za sebe. Policija je hvatala tog lika, tražila gori-doli, ništa... I velim ja ovim svojim dečkima: "Evo da ću ga nać!" Rodija san se gori, odrastao, znam svaku bužu, svakog čovika. I stvarno sam ga naša iz prve! Utepio sam ga, zovnuo susjedu koja radi u prometnoj policiji, ona je zovnula svoje kolege. I dok je ekipa došla, ja i dica s ulice smo dežurali isprid mista di se sakrija, u jednoj maloj konobici. Bio je to neki čovik iz BiH, radio je u pekari, navodno je ukrao neko zlato, provalio u neku kuću. To se, fala Bogu, brzo prozobukalo po Fejsu, mene prozvalo rendžerom, dicu Junacima Pavlove ulice, javija se i gradonačelnik Burić, obeća dici da će napravit igralište u Jurasima. I je li napravija? A nije, ili nije još. Navodno da bi, ali da Grad nema gori terena, da bi triba otkupit. Bija san čak i u užem krugu za neku nagradu Grada, plaketu. Nisan ništa dobija, al' nema veze – govori Bušac, a uto nailazi i Ivica Dedić, prijatelj mu šta drži kafe-bar "Fjaka" na Brodarici.
– Šta je sad to, kakva zvijezda, kakve novine. Spasija dite? Pa šta, to mu je posal – smije se Dedić.

Kazna u Vodicama

Tako je to u Šibeniku. Sve se svede na ruganje i podjebanciju, da se "mali" ne bi, ne daj Bože, umislija. Ali, nema se Bušac vrimena umislit. Evo sad je uzeja godišnji da može odraditi tri-četiri posla, ima otvorena gradilišta podvodnih radova.

– Šta radin? A sve, brate. Evo baš san se danas vratija s izvora Cetine, čistija san za općinu Kijevo one usisne "sitke" na kojima se nakupi lišća, sedre. To je gori di se puni ona izvorska voda "Cetina". Ode imaš svega, imaš brze i spore, hladne vode, rijeku Krku, Prukljansko jezero, more. I za radit i za intervenirat. Eto, danas se ljudi kupaju na moru, dica, jer je priko 20, a na Cetini je temperatura vode 3-4 stupnja. Moga san radit jedno pola ure, više ne mo'š, ledeno, hipotermija teška, iako imaš odijelo peticu. Iman ja kući i od devet milimetara, kad razbijaš led da mo'š uć u šalung kako bi odozdo zatvorija rupu da ne curi beton kad se betoniraju rive. Eto, drugi imaju odijela za vinčanja i sprovode, a ja neman takvo, civilno nijedno. A ovih podvodnih iman pet-šest uvik spremnih. Iman ove rabljene za ić s njima u beton, šteta je s novima. Ova od tri milimetra je za rad na površini, samo da ne izgorin od sunca. Odradin i ovih ekoloških akcija, neman pojma koliko, moraš pomoć ljudima kad te zovu, iz općina, gradova. U Vodicama sam bija svake godine u zadnjih deset godina sigurno, a oni mi poslali, evo kaznu za jednu naljepnicu moje firme nalipljenu na stupu, da platin 4080 kuna. Je, kazna, da san uništava stup od javne rasvjete, rasvjetno tijelo, još je ja nisan ni zalipija, neman pojma ko je. Al, tako je kako je. Ima i drugačijih primjera. Evo Dedić nam je, kad smo čistili tamo na Brodarici, doveo poslije KUD da nam svira i piva, u Jadrana se ilo i pilo, tako su nas počastili da ne znan ko bi kome triba reć hvala, mi njima prije nego oni nama što smo čistili, svaka im čast...

Izdvojeno

01. prosinac 2020 20:46