Subvencionira li Grad Šibenik dječje vrtiće ili djecu kao njihove korisnike? To se pitanje nametnulo kao središnje u polemici oko diskriminatornog odnosa gradske vlasti prema privatnim i vjerskim vrtićima u odnosu na gradske.
Ako su doista djeca najvažnija, kako se svi kunu, onda nema nijednog opravdanog razloga da se različito tretiraju kad je u pitanju njihovo vrtićko zbrinjavanje. A ne samo da je na djelu neravnopravnost privatnih i gradskih vrtića, na djelu je i sukob interesa!
U šibenskoj gradskoj upravi za ustanove predškolskog odgoja (vrtiće) izravno je resorno zadužen zamjenik gradonačelnika Paško Rakić (društvene djelatnosti), a njegova je supruga Gorana Rakić ravnateljica jedne od dvije ustanove gradskih vrtića- Gradskog vrtića Smilje!
Je li oportuno da se u polemici između Grada i privatnih vrtića u funkciji svojevrsnog arbitra i pregovarača pojavljuje dogradonačelnik Rakić? Koliko doista Rakić može biti objektivan u toj stvari? Zašto se ignorira činjenica da je u sukobu interesa, ma i da su njegove namjere najplemenitije i najkorektnije prema privatnim vrtićima?
Danas stvari stoje tako da su roditelji koji upisuju svoju djecu u privatne vrtiće u značajno nepovoljnijem položaju u odnosu na one čija su djeca u gradskim objektima. Grad subvencionira gradske vrtiće sa oko 1700 kuna po djetetu, a privatne sa 700 kuna.
Ako je ekonomska cijena po djetetu 2100- 2200 kuna, tada vam je jasno da zbrinjavanje mališana u privatnim vrtićima znatno više košta roditelje negoli u gradskim gdje participiraju s oko 400 kuna za dijete. Ako nema mjesta u gradskom objektu, što da raditelji rade nego da zbrinu dijete u privatnom? Ili, ako imaju samo privatni u kvartu u kojem žive, zar dijete trebaju voziti na drugi kraj grada kako bi ga smjestili u jeftiniji gradski vrtić?
Javna ustanova Gradski vrtići, koja je 2015. razdvojena u dvije zasebne ustanove- Smilje i Maslina, nema dovoljno kapaciteta za zbrinjavanje sve djece.Taj problem su tijekom proteklih 20 godina kompenzirali privatni i vjerski objekti čiji osnivači ulažu vlastiti kapital u izgradnju i opremanje svojih objekata (ukupno 11).
Pa, kako kaže ravnateljica "Žižule" Zorana Ivić, Grad zapravo sufinancira Program, a ne vrtić. Dakle,osnivači privatnih ustanova odrađuju obveze Grada, i stvaraju dodatne kapacitete kako bi sva djeca bila zbrinuta u vrtićima.
Uza sve, u privatnim vrtićkim ustanovama (samo)zaposleno je 120 stručnih i kompetentnih pedagoških i drugih djelatnika. I umjesto da im Grad pomogne, sufinancirajući uređenje i opremanje takvih objekata, diskriminira ih znatno nižom subvencijom od one koja je rezervirana za Gradske vrtiće i dovodi u poziciju da ne mogu funkcionirati.
Ljetos su im oduzeli i jednu ratu subvencije zbog "indicija" da ne rade 12, nego 11 mjeseci godišnje. Da bi mogli isplatiti plaće, morali su dignuti kredit.
Ima li to smisla? I dokle će Grad imati maćehinski odnos prema privatnim vrtićima bez kojih danas ne može?