Što smo slušajući i gledajući proslavu 26. godišnjice VRO "Oluje" – i prateći je preko društvenih mreža - mogli čuti i vidjeti iz Knina? Svašta.
Važne su bile vijesti tko je došao - general Ljubo Ćesić - a tko nije - general Luka Džanko, koji se nadao da će ga zvati barem Milanović kad već neće Medved, bojkotiraju li to generali predsjednika Republike Zorana Milanovića, kao što je kazao Rojs, a Miljavac kasnije demantirao. Ili je riječ samo o Đakiću? Zašto ove godine neće biti potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića iz SDSS-a, a prošle godine je bio, je li to dogovor Pupovca s HDZ-om ili bojkot, raspad koalicije? Hoće li doći HOS-ovac Marko Skejo, a ako dođe što će napraviti, ili barem na to reći - Božinović, odnosno MUP zbog uzvikivanja "Za dom spremni". Primijećeno je i da nije došao Miroslav Škoro - "znači, politički je pokojan" - ali su umjesto njega došli oni koji bi mogli na njegovo mjesto - Stjepo Bartulica i Stipo Mlinarić Ćipe. Potonji nije bio zadovoljan odabirom Danijela Rehaka kao govornika ispred braniteljske i stradalničke populacije. Opet je Đakić bio na tapetu, jer je Mlinarić Rehaka usporedio baš s Đakićem - da je doživotni predsjednik logoraša, valjda ko ovaj prvi u HVIDRA-i. Mlinarić je bio fin, pa je kazao za one koji su izabrali Rehaka da govori da su htjeli poslušnika. Za razliku od predsjednika koji je Đakića nazvao - propalicom.
Budno se pratilo i na kojoj će se razdaljini naći Plenković i Milanović, hoće li se uopće javiti jedan drugom, praviti se da se ne vide. Milanoviću - kao premijeru - i Josipoviću - kao predsjedniku - ovdje se 2014. zviždalo, a gromoglasnim je pljeskom bila dočekana Kolinda Grabar-Kitarović, koja je tada bila HDZ-ova kandidatkinja za predsjednicu države. Sada je, sedam godina kasnije, istim gromoglasnim pljeskom na stadionu NK Dinara nagrađen predsjednik RH Zoran Milanović. Zato što je hvalio predsjednika Tuđmana, ministra Šuška i Jarnjaka, za kojeg mu je, kako je kazao, bilo žao što nije tu. Valjda da bi rekao - nije do njega.
Da je on pozivao, i Jarnjak bi bio tu, kao i Luka Džanko. Bilo bi interesantno čuti jesu li predsjedniku Milanoviću pljeskali oni isti koji su 2014. zviždali premijeru Milanoviću. Ako jesu, onda je potpuno jasno da novi hrvatski predsjednik od Kolinde Grabar-Kitarović nije samo preuzeo dužnost i mjesto na Pantovčaku, nego i biračko tijelo. Ono koje traži čvrstog vođu, koji će lupiti šakom o stol. Koji će - "susjedima" - onima koji zasipaju Hrvatsku optužnicu protiv hrvatskih ratnih zapovjednika za "nedokazana i izmišljena djela otprije 26 godina" - Hrvatska država treba reći - "taj film ne bute gledali". U tom kontekstu i upotreba kajkavizma "ne bute" teško da može biti slučajna - i ona je sama trebala doprinijeti dojmu da umjesto Milanovića slušate Franju.
A ni o Kninu nije govorio kao onaj Milanović od prije koju godinu, nego skroz drugačije, skoro kao Franjo. Malo kolodvorsko sjecište u Zagori, bez ljudi, bez snage, bez novca i ideja, postao je prostor "naseljen najtvrđima, najjačima". To je zvučalo kao rokerskija varijanta onog već otrcanog narativa o "kraljevskom, Zvonimirovu gradu, stijeni pradjedova". "Tu se nikad nije lagodno živjelo. Krenemo li stalno žaliti nad sobom, kukati, nećemo se pomaknuti naprijed. I ako nas ima manje nego pred 20 godina, nema razloga za paniku. Izumrijeti nećemo!" - kazao je predsjednik. Kojeg je, kako vidimo, iznimno lako slušati, ali teško pratiti!