Poslije šezdeset i četiri godine braka, Stipan Papak ponovno je pred oltar poveo svoju Anu: njega su nosili u crkvu prvog, a nju odmah za njim. Mrtvi supružnici Ana (90) i Stipe (88) Papak tako su ispunili svoj životni krug: od oltara – do oltara.
Rodili su se s dvije godine razlike, djetinjstvo i mladost proveli u Mravnici, njihova je ljubav počela davnih dana, kod ovaca, a zapečatili su je te pedeset i druge, kad su se vjenčali i porodili troje djece.
– Možda petnaestak dana nisu bili zajedno u cijelom svom životu, ama baš nikad se nisu svadili, a mater..., mater je bila glavna u kući premda je on bio zaposlen, a ona domaćica. Posli kad je otiša u penziju, pa kad bi prid kuću naiša poštar s mirovinom, on bi njoj reka: Ane, eno došla ti je penzija... – kazuje sin Vinko.
Mravnica je jedno od onih naizgled grubih, kamenih sela usred ničega Dalmatinske zagore – a ovih hladnih dana još se nekako stvrdlo. Puno se svijeta okupilo na ovom sprovodu s dva lijesa... Kad su dva, obično se dogodila neka tragedija. Ovo u Mravnici bila je "samo" smrt dragih, starih roditelja, nipošto tragedija – više ljubavna priča!
Da se dogodi da Stipan umre u 23 sata i da onda Ana kćeri Josipi i sinu Vinku kaže: "Onda najbolje da i ja umrem" – i da umre tri sata nakon njega – mislila sam, do Mravnice, da toga ima samo na filmu.
Dok se mjesni župnik Žarko Mandarić misom i lijepim riječima opraštao od Ane i Stipe, u prehladnoj crkvici sv. Petra, Nikolina i ja otišle smo do njihove malešne prizemnice. Na vratima dvije osmrtnice. Uz vrata dva, kao netom odložena, štapa: njezin i njegov i još jedan prut za ispomoć. Ručni rad izlizan od dlanova i žulja.
U kužini gori špaker: tu večer kad su oboje umrli, Ana je još spremila večeru i oprala sude.
Otvorila sam vrata i ubacila drvo na vatru koja se od tada vjerojatno nije ni gasila. Sprovod se razišao, a oni su, i smrti usprkos, ostali zajedno. Ali više nikad u svojoj jednostavnoj, malešnoj toploj kužini, u Mravnici pored Perkovića.
