Preživjeti mjesec i pri tomu ne upasti u depresiju - vještina je to ravna čudu u vremenima kada cijene svakodnevno skaču u nebo i tomu se skoro ne nazire kraj, a statistike govore kako je u posljednjih godinu dana hrana poskupjela i do 40 posto. Skok cijena energenata, nafte, plina i ugljena, rat u Ukrajini i njegov utjecaj na globalne gospodarske tijekove, rast inflacije i prognoze analitičara kako svijetu, ili barem najvećem dijelu, uz visoku inflaciju prijeti stagnacija gospodarstva, ozračje je u kojem je i svaki odlazak u dućan svojevrsna avantura prožeta zabrinutošću, jer znate da ćete se, uz isti iznos koji ćete ostaviti na kasi, kući vratiti s upola manje artikala nego prije koji mjesec.
Potvrđuju nam to i naši sugovornici koji redom ističu kako u svojim košaricama nisu osjetili nikakvo sniženje koje se očekivalo nakon što je smanjeni PDV-a na hranu stupio na snagu 1. travnja. Štoviše, sve je "luđački" poskupjelo, govore nam dok objašnjavaju svoje recepte za preživljavanje. Iako do sugovornika o poskupljenjima nije bilo teško doći, zanimljivo je, a i to valjda nešto govori o tomu kako danas živi najveći dio Šibenčana, nitko nije želio u novine s imenom i prezimenom. Ono je, naravno, poznato redakciji, a naši sugovornici ističu kako znaju da nisu ništa ni ukrali ni slagali te su svjesni da ne bi imali razloga skrivati se u anonimnosti. Uostalom, dijele sudbinu i većine građana. Ipak, osjećaju popriličnu nelagodu pa čak i sram zbog situacije u kojoj se nalaze, premda za to nisu nimalo krivi.
Nema više čokoladica
Njihove životne priče su različite, a različite su i njihove mogućnosti da se nose s poskupljenjima, isti je samo zaključak: živi se puno teže negoli prije godinu dana, a bit će i gore!
Ana i Davor mladi su bračni par s dvoje djece od 5 i 13 godina. Oboje su zaposleni u privatnim tvrtkama i mjesečna primanja kreću im se oko 10.000 kuna. Smatraju se hrvatskim prosjekom, a od nedavno su i ponosni vlasnici stana koji su dobili u nasljeđe od bake, ali su za njegovo uređenje i opremanje morali dignuti kredit, pa im sva plaća ide na tu otplatu, te na režije i hranu. Bolje rečeno, na osnovne namirnice, jer se kupuje, kaže Ana, isključivo na akcijama.
- Koliko je sve poskupjelo najbolje govori cijena ulja. Još prije godinu dana moglo se kupiti na akcijama po 7 do 9 kuna po litri. Sada je duplo skuplje. Ulje je osnovna živežna namirnica i mi smo obitelj u kojoj se kuha, friga i peče. Nema nikakvih dostava ni naručivanja pizze ili kakvih drugih obroka. E, tako kako su skočile cijene ulja, tako je i sve drugo. Naravno da smo se nekih stvari odrekli: nema više čokoladica, sladoleda, sokova u tetrapaku i slično. Teška je redukcija nastupila. Teško je to kada imate dvoje male djece kojima treba voća, jogurta, mlijeka...
O čemu govorimo kada jedan mali kefir, bioaktiv ili acidofil košta oko 4 kune. Evo, moja djeca vole paštete. Jučer kupim malu paštetu. Nova cijena 6 kuna. Za njih dvoje to je jedva da se pokrije fetu kruva. Strašno, jer govorimo o osnovnim prehrambenim namirnicama. Ne radi se tu ni o kakvom luksuzu. U spizu ne idemo bez popisa, kupujemo strogo planiramo i isključivo na akcijama. Isto vrijedi i za higijenu i deterdžente - objašnjava Ana. Kaže kako su njoj i suprugu djeca u prvom planu i prvo se nastoje zadovoljiti njihove potrebe. S obzirom na redovite valove poskupljenja proteklih mjeseci, ni to više nije moguće bez odricanja.
- Naš stariji sin trebao je s klubom u kojem trenira nogomet ići na jedan prijateljski susret izvan Šibenika. Za tri dana roditelji su trebali platiti 1600 kuna. Nije išao, jer nemamo te novce. I naravno da mi je zbog toga žao, jer bih voljela da moje dijete putuje, vidi druge gradove, druži se s prijateljima i upozna druge vršnjake. Ali za naš kućni budžet taj trošak jednostavno nije prihvatljiv - napominje ova mlada mama dok otkriva kako svaku kunu mora više puta okrenuti prije nego li se odluči potrošiti je.
Razmjena odjeće
- Blaženi Pepco, da ga ne reklamiram! Ali tamo djeci mogu kupiti majice po 15 kuna i posve su okej. Dobro dođe i prijateljska razmjena odjeće: nešto ja poklonim drugima, nešto oni meni. Muž i ja? Ne znam kada smo kupili neki novi komad robe - smije se Ana i dodaje kako je važno na stvari gledati s vedrije strane. Koliko god se može, čak i onda kada neki nenadani kvar u kući i izvanredni trošak do temelja razruše obiteljski proračun! No, ostati optimističan iz dana u dan postaje teže.
- Cijene i skupoću svega i svačega svaki dan svi komentiraju. Čuješ to svuda oko sebe. Ne može se to izbjeći. Iz razgovora s prijateljima vidim da svi imamo osjećaj zabrinutosti i nesigurnosti puno veće nego prije - rekla je Ana.
S fakultetskom diplomom prava, Ivan je zaposlen u jednoj državnoj tvrtki. Nije oženjen i živi kao podstanar, pa je oduvijek morao dobro paziti kako troši. U posljednje vrijeme sve više vremena troši na financijsko planiranje svojim rashoda, bolje rečeno na vratolomije i smicalice kojima mora doskočiti da izbjegne situaciju koju su stari opisivali kao "fali mi pet da učinim šest!". To ga, kaže sve više frustira.
- Kako čovjek da ne bude frustriran kada mu se život svede na posao i kuću. I sve moraš gledati da nekoga ne sretneš da odete na piće i da to platiš, jer si ti već ispunio svoju kvotu izlazaka u kafić za taj mjesec. I sve je nekako bizarno. Ako ideš kupiti jogurt, a želiš biti i malo ekološki osviješten, a time nas i bombardiraju sa svih strana, onda nećeš kupiti malo pakiranje nego ono veće da se ne stvara nepotrebni otpad ambalaže. Pogledajte onda: 1 litra jogurta sada je oko 14 kuna, nekoliko kuna više nego prije dva mjeseca. Da ne govorim o, recimo, bioaktivu. On je preko 17 kuna! Pa to je strašno. Ili litra ulja, rafiniranog suncokretovog obogaćnog omega kiselinama - 22 kuna! Možete li vjerovati.?! Kava je isto poskupila. Arabesca 400 grama prije dva mjeseca 20 kuna na akciji, sada je 33 kune. Obično brašno pšenično koje smo kupovali prije po 4 ili 5 kuna po kilogramu sada je 8, 9 ili 10 kuna, ovisno o proizvođaču. Nedajbože da poželite malo kvalitetnije, pirovo. Za kilogram tog brašna u običnim dućanima, dakle industrijski proizvedeno, nikakva eko ili organska priča, je oko 20 kuna! Oni sada govore kako će nam plaće nešto rasti, nekoliko posto. Ali, to je već odavno pojela inflacija, to ne može sustići cijene koje divljaju, a što je s drugim, umirovljenicima... Ružno, baš ružno vrijeme - rezigniran je Ivan.
Skočile komunalije
Tonka je umirovljenica već 12 godina. U 72 godini je života, ali bi joj i pažljiviji promatrač dao nekoliko godina manje. Već na početku razgovora ističe kako ne živi loše unatoč svemu, čak i činjenici da je nakon 31 godine radnog staža zaradila vrlo skromnu mirovinu koja je zadnje dvije i pol godine, nakon smrti supruga, malo porasla. Ustvari, preuzela je suprugovu, točnije 60 posto njegove mirovine, kako to nalažu zakoni, pa mjesečno raspolaže sa 3200 kuna. I premda je to veći iznos negoli ga primi polovica hrvatskih umirovljenika, od toga novca nitko u Hrvatskoj ne može dobro i sigurno živjeti. Tajna njezina relativno bezbolnog prolaska kroz aktualna poskupljenja krije se u njezinim dvama sinovima koji joj svesrdno, svatko na svoj način, pomažu.
- Ja dobro živim zato jer imam situiranu djecu koja mi pomažu. Nije ugodno što moraš biti teret vlastitoj djeci, mada se moja djeca s tim šale i kažu da im nisam nikakav teret te da smo muž i ja školujući ih zapravo dobro investirali. Mlađi sin plaća mi režije, a zimi to, jer se grijem na struju, dođe do 1500 kuna. Ljeti se kreću oko 1200 kuna, a to su, uz struju i vodu, još i telefonija, imam najnižu tarifu, kabelska televizija, jer u zgradi nemamo antenski priključak, komunalije i dopunsko zdravstveno. Sin mi plaća sve to. On živi u Čakovcu i svaki mjesec taj mi iznos uplati na račun. Evo, nedavno su nam poskupile komunalije. Prije sam plaćala 104, a sada je došlo na 111 kuna. Govorim prijateljici, super samo je sedam kuna poskupilo, ali sam zaboravila da uz to ide i vodna naknada tako da ukupan račun iznosi 148 kuna. Strašno. Sin mi povremeno kupi i garderobu. Ja faktički ovisim o svojoj djeci, a to nije nimalo ugodno bez obzira na sve. Stariji živi u Šibeniku i on je diplomirani inženjer elektrotehnike. Radi u prosvjeti i ima puno manju plaću nego mlađi sin koji je doktor znanosti i primarijus. Zahvaljujući djeci ne oskudijevam, ali kada bih živjela od svoje mirovine ne bih mogla izići ni na kavu - govori Tonka.
Bez pomoći sinova, pola mirovine, kaže, otišlo bi joj na režije, a onda bi s 1500 kuna morala pokriti troškove hrane, lijekova, higijene, odjeće, a o popravcima po kući, ličenju zidova ili kupnji nekog novog uređaja mogla bi tek sanjati.
- Hrana je strašno poskupjela, pa zato uglavnom kupujem na akciji. Isplati se. Kad je moj muž bio živ, morali smo nadoplaćivati neke lijekove i to je bilo da iz ljekarne ispod 200-300 kuna ne izlaziš vani - napominje Tonka koja komentira i cijene na šibenskoj tržnici gdje, ističe, redovito kupuje povrće.
Sve je po 20 kuna
- Na pijaci je sve 20 kuna. Blitva i sve drugo standardno povrće. Tako da im je valjda lakše računati. Kako sam već rekla, ja još uvijek pristojno živim, ali ne od mirovine. I to je sramotno. Na što su svele te naše mirovine i da se od toga ne može pristojno živjeti. To je vrhunska svinjarija! Jasno da kod ljudi postoji izvjestan strah i nelagoda od toga kako će biti sutra. Osjeća se to i vidi po ljudima. Izgledaju sve zapuštenije, odjeća im je stara i pohabana, hodaju bez frizure - veli Tonka. Kaže kako je zadnji komad namještaja koji je kupila bio kauč. Kupila ga je lani, nakon što je stari sa svojih 20 godina odradio svoje. Iako, svaka je intervencija u stanu zbog toga koliko košta, prava drama. Jedini luksuz, društveni događaj i zabava, ili kako god to nazvali, njezin je jutarnji ritual - kava s prijateljicama u nekom gradskom kafiću. Drugi je članstvo u biblioteci, jer voli i redovito čita.
- Čitanje me zaokupi, a moj glavni društveni događaj je jutarnja kava. Mislim da je važno biti u kontaktu s ljudima za svačiji život i zdravlje, a vrijedi to i za ova skupa vremena - dodaje Tonka.
I 69-godišnja Nada je umirovljenica. Fakultetski je obrazovana i radila je u prehrambenoj industriji odakle je i otišla u mirovinu koja danas iznosi mizernih 1800 kuna. Kućne prihode, nasreću, povećava joj najam od poslovnog prostora. No, posjedovanje kuće u gradskoj jezgri koliko god dobro zvučalo, donosi i velike troškove, pa u moru poskupljenja, Nadi nad glavom neprekidno vise i problemi krovišta koje prokišnjava.
- Moja penzija sad je došla do 1800 kuna sa svim povišenjima. Dopunsko zdravstveno moram plaćati, jer imam rentu za poslovni prostor koji iznajmljujem i to se sve gleda i ulazi u prosjek. Kada država treba nešto platiti onda ti sve računa, ali kada sam htjela dignuti kredit u banci da bih popravila krov na kući, taj se najam nije računao - navodi Nada detalj hrvatskog "apsurdistana".
- U mom samačkom domaćinstvu najvišu stavku svaki mjesec predstavljaju režije. Ne možeš zimi ne grijati, pogotovo u starim kućetinama. Moraš imati u svakoj sobi po jedno grijaće tijelo i paliti po potrebi ili se obući u džempere, kapute, kape, svemirska odijela... - šali se Nada.
Nema više gledanja
- Živim teže, to je očigledno. Srednje ime mi je "akcija". Sve što dnevno konzumiram, kupujem isključivo na akciji. Ako odem u dućan kupiti neki sir ili salamu, onda ne gledam više želim li trapist ili gaudu, mortadelu ili buđolu. Kupujem ono što je u tom trenutku na akciji. Kažu da umirovljenici malo jedu pa ne moraju puno trošiti na hranu, ali zato piju sve više lijekova i raznih dodatka prehrani. I ja najviše trošim u ljekarni: C vitamin, silimarin za jetru, masti i dodaci za koljena i zglobove... I sve to treba masno platiti - objašnjava Nada kojoj još više od troškova za hranu i lijekove predstavljaju cijene građevinskog materijala i majstora.
- Pošto imam staru kuću, izdaci su abnormalni. Trenutačno mijenjam cijevi u kuhinji, ali sam se pripremala za tu investiciju. Pločice sam dobila od prijateljice iz Sesveta. A i odjeću često dobijem od dragih ljudi i poznanika. Šlepam se nekako, ponekad netko meni nešto da, nekada je dam drugome i tako to ide - otkriva Nada svoju recepturu za preživljavanje najnovije ere poskupljenja.