Šibenik je napala 221. Motorna brigada 9. korpusa JNA pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića, s pridodanom oklopnom bojnom tzv. TO SAO Krajine. Cilj operacije pod imenom “More” bilo je zauzimanje Šibenika te spajanje s jakim snagama 8. Pomorskog sektora u Šibeniku.
Od 16. do 23. rujna neprijatelj je imao 30 poginulih vojnika. Izgubio je tri borbena zrakoplova i 12 borbenih oklopnih vozila. Na bojišnici pripadnici ZNG-a 113. brigade i policije zarobili su 18 vojnika i dva oficira JNA. U zauzetim vojarnama Zečevo, Krušćica, Smokvica i na Žirju zarobljeno je 40 topova od 20 do 130 mm sa 25 tisuća komada topovskog streljiva, kao i znatne količine protuoklopnih i protuzračnih borbenih sredstava. Tijekom rujna 1991. godine poginulo je 17 hrvatskih branitelja i civila, a četvorica hrvatskih branitelja su zarobljena.
Šibenska rujanska bitka, ili bitka za Šibenik, bila je po svojim značajkama ključna za opstojnost Hrvatske i velika prekretnica u Domovinskom ratu. U predvečerje 16. rujna 1991. godine jugosrpski agresor Krešimirov grad napao je s kopna, mora i iz zraka.
Nakon sedam dana teških borbi, 23. rujna oko podneva hrvatski branitelji - pripadnici ZNG-a 113. brigade, Policije i 4.bojne 4.Gardijske brigade - potjerali su tenkove i pješaštvo agresorske JNA i srpskih paravojnih snaga s područja okupiranog Šibenskog mosta. Spriječen je neprijateljski plan da zauzimanjem Šibenika Hrvatsku presiječe na dva dijela, na Šibenskom mostu propao je san agresora o Velikoj Srbiji. U rujanskoj bitki neprijatelj je “polomio zube”, a obrambeni Domovinski rat u cjelini dobio je vojni i moralni uzlet.
Nekoliko je ključnih argumenta zašto je bitka za Šibenik postala prekretnica u Domovinskom ratu. Budući da je neprijatelj uspio izbiti na Šibenski most, četiri kilometra pred gradom, te da je svojim obalnim topništvom i ratnim brodovima kontrolirao cjelokupni akvatorij Hrvatske, bile su presječene sve kopnene i pomorske veze između sjeverne i južne Dalmacije.
Dolaskom agresora na Šibenski most Hrvatska je bila teritorijalno razbijena, a njezina južna područja, uključujući i dijelove BiH, našla su se u taktički teškoj i, vojno gledajući, bezizlaznoj situaciji. Pobjeda branitelja Šibenika stoga je imala presudnu stratešku važnost za obranu Hrvatske i daljnji tijek Domovinskog rata sve do pobjedonosne oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja.
Odbacivanjem neprijatelja sa Šibenskog mosta očuvana je teritorijalna cjelovitost Hrvatske. Zarobljavanjem teškog oružja i ratnih brodova u Šibeniku Hrvatska je dobila vojna sredstva da se uspješno brani i pobijedi neprijatelja. Tijekom tih sedam dana rujanskog rata u tadašnjem šibenskom remontnom brodogradilištu JRM-a “Velimir Škorpik” i u vojarni Kuline zarobljeno je i preuzeto 34 vojnih brodova, koji su činili četvrtinu cjelokupne flote tadašnjeg JRM-a.
Bitka za Šibenik zapravo je počela još u lipnju 1991. kada su prve postrojbe ZNG-a, 113. brigada i Policija utvrdili položaje u skradinskom zaleđu, na području na kojem su bile koncentrirane jake snage jugosrpske vojske. Zbog inferiornosti u naoružanju spram neprijatelja hrvatski branitelji morali su se tijekom ljeta povući s položaja u Laškovici, a potom i iz Rupa. Utvrđena je linija obrane na području Velike Glave i Dubravica. Prvi veći neprijateljski napad dogodio se 11. rujna 1991. na Velikoj Glavi kada su položaji hrvatskih branitelja zasuti žestokom tenkovskom i topničkom paljbom.
Zauzimanjem Velike Glave neprijatelj bi zauzeo izvorišta vode, okupirao Skradin i nastavio napredovati prema Šibeniku. Pripadnici ZNG-a i Specijalne policije uspjeli su tog dana obraniti Veliku Glavu, ali uz teške gubitke. Dan kasnije, 12. rujna, po naredbi zapovjednika 113. brigade Milivoja Petkovića i načelnika Policije Nikole Vukošića izveden je protuudar raketnim napadom na neprijateljsku komandu u Kistanjama. U noći tog dana grupa Specijalne policije Šibenik “Jastrebova” izvela je uspješnu diverzantsku akciju na području Bratiškovaca i Plastova.
U petak, 13. rujna, nešto prije sedam sati ujutro neprijatelj s dva tenka i transporterom uz pješaštvo kreće u napad iz pravca Gardijana na položaje hrvatske vojske u zaseoku Rajčići u Dubravicama, koje su držali pripadnici trećeg voda 2. satnije 3. bojne ZNG-a 113. brigade, a koju su činili bojovnici iz gotovo svih mjesta šibenskog kraja. U žestokoj bitki ovi položaji su obranjeni uz podršku dva minobacača ZNG-a kojima su po neprijatelju djelovali iz područja Vukovića.
Nakon tri dana zatišja, 16. rujna na večer na Šibenskom mostu pojavile su jake neprijateljske snage sa 40 tenkova, transportera i drugih vojnih vozila uz brojnu pješadiju tadašnje JNA i srpskih pobunjenika. Naime, dok su se vodile borbe u skradinskom zaleđu, lošom procjenom zapovjedništva 113. brigade, neprijatelju je ostavljen slobodan i nebranjen koridor. Kolona 9. korpusa JNA stigla je iz Knina, preko Kistanja, Bribirskih Mostina, Čiste Male i Gaćeleza, te prošavši kroz nebranjeni Zaton došla do Šibenskog mosta. Od tog trenutka nastao je pakao, tenkovske i topovske granate počele su padati po Šibeniku i Vodicama, neprijateljski avioni raketirali su ova dva grada, a po Šibeniku je djelovala i topovska paljba s brodova JNA.
Dolaskom pred Šibenik, u svojoj nakani da presiječe Hrvatsku na dva dijela, neprijatelj nije računao na jednu bitnu stvar u tom trenutku, a to je da je topovska bitnica na otoku Žirju bila u rukama hrvatskih branitelja. U tome je presudnu ulogu odigrao tadašnji oficir JNA, hrvatski Srbin Željko Baltić, koji je bio zapovjednik topničke bitnice na otoku Žirju. Naime, 14. rujna Baltić je prešao na stranu hrvatske vojske i predao ispravne topove s velikom količinom granata hrvatskoj Policiji.
Međutim, Baltić nastavlja zavaravati komandu JNA šaljući i dalje lažne izvještaje sa Žirja sve do zadnjeg trenutka, kako ne bi posumnjali da je otok u hrvatskim rukama. Južna bitnica na Žirju popunila se policijskom postrojbom od 400 pripadnika i počinje djelovati pod zapovjedništvom Baltića i Mire Alića. Zapovjedništvo JNA shvatilo je da je Žirje u hrvatskim rukama tek kad su žirjanski topovi počele gađati neprijateljske ratne brodove po šibenskom arhipelagu.
Nakon što je već prvog dana jedan brod pogođen topničkom granatom, ostali su napustili područje te je pomorska blokada Šibenika prekinuta. Pored topničke bitnice na Žirju, ključnu ulogu u pobjednički ishod šibenskog rujanskog rata odigrali su topovi sa Zečeva. Nažalost, u večernjim satima 17. rujna, tog drugog dana bitke, poginuo je pripadnik šibenske Specijalne policije Marinko Kardum, koji je postao sinonim za hrabrost. Marinko je izgubio život u 24. godini, u akciji kada je zoljom sa zapadne strane Šibenskog mosta pokušao uništiti neprijateljsko oklopno vozilo.
Uz Šibenik, tih rujanskih dana na meti neprijateljske vojne sile podjednako su se našle i susjedne Vodice. Pješaštvo, minobacačke posade, tenkovi i druga oklopna vozila jugosrpske soldateske zauzeli su položaje po cijeloj dužini zaleđa nadomak Vodica. Vodice su se našle u poluokruženju, izložene neselektivnom granatiranju.
U nedjelju, 22. rujna, dodaje, stigla je naredba načelnika Stožera 113. brigade, pokojnoga Bože Markovića, da se kreće u oslobađanje Šibenskog mosta. Sve postrojbe, uz žestoku topničku potporu sa Žirja i drugih baterija, krenule su istodobno iz pravca Šibenika i Vodica prema mostu. Neprijatelj se povukao i Šibenski most oslobođen je u podne. Vodičke postrojbe krenule su potom za jugosrpskom vojskom i u idućih dvadesetak dana potisnuli ih do Dragišića, u dubinu od 15 kilometara u zaleđe Vodica. 23. rujna točno u podne na Šibenskom mostu spajaju se braniteljske postrojbe iz Vodica i Šibenik. Most je oslobođen, a neprijateljske snage potisnute u zaleđe.
Jedan od najslavnijih događaja i snimaka Domovinskog rata uz legendarni usklik hrvatskog branitelja Filipa Gaćine “Obadva, obadva, oba su pala” zbio se 21. rujna 1991. godine na nebu iznad Rogoznice. Tijekom neprijateljskog zračnog napada na vojarnu Zečevo branitelji Goran Pauk i Neven Livajić oborili su agresorske zrakoplove tipa Soko i Jastreb. Video snimak prikazan je iste večeri u Dnevniku HRT-a i bio je od neprocjenjive vrijednosti u podizanju morala. Iako je prošlo već 27 godina, tog slavnog događaja dobro se sjeća njegov sudionik Goran Pauk, šibensko-kninski župan.
- Čuli smo brujanje motora i vidjeli dva aviona kako dolaze s morske strane. Popeli su se na odgovarajuću visinu i počeli direktan napad na našu vojarnu. Zasjeo sam za top trocijevac, a kolega Dražen mi je upalio motor i namjestio nišansku spravu. U jednom sam trenu, hvatajući avion u križ nišana, opalio dugi rafal. Sekundu kasnije on je rafalno opalio prema nama, tako se to u tom trenutku činilo meni i mojoj posadi.
Međutim, avion je pucao na našeg kolegu Cukrova koji je sa “strijelom” izašao na potkop udaljen 20 metara od našega trocijevca. Pilot aviona ga je vidio, učinio mu se opasniji od nas, ali, na sreću, nije ga pogodio. Avioni su odletjeli, a ovaj u koji sam ispalio rafal produžio je prema moru i pao u pravcu Žirja. Ovog drugog uhvatio je u zahvat “strelom” Neven Livaić - prisjetio se Pauk.