Jedanaest godina provedenih na zapovjednom mostu "Tijata", najstarijeg putničkog broda "Jadrolinije", koji i danas, 63 godine od porinuća, održava liniju Šibenik - Zlarin - Prvić - Vodice, bile su zacijelo najljepše razdoblje u karijeri Dragomira Mucića, umirovljenog kapetana duge plovidbe, predstavnika Sindikata pomoraca Hrvatske za odnose s javnošću i člana županijske Udruge pomorskih kapetana i časnika.
Premda je knjigu svoga profesionalnog navigavanja lani zaklopio odlaskom u mirovinu kao kapetan velikih putničkih brodova iz bijele flote državnog brodara, maleni, a opet veliki po maritimnim osobinama, 37-metarski "Tijat", izgrađen 1955. kao "Ohrid" u Splitu, ovom je šibenskom Makaraninu ostao usred srca, kao i brojnim otočanima i primorcima koje je desetljećima prevozio. Ne samo današnji "Tijat", nego i drugi njegove klase koji više ne plove: nekadašnji "Valjevo" i "Karlovac", te nešto veći, bivši "Takovo", "Tuzla" i "Trogir", povezivali su poput životvorne pupkovine u morskoj brazdi kopno i otoke, ali i primorska mjesta uzobalnim linijama, ispisujući slavnu povijest hrvatskog pomorstva u drugoj polovici 20. stoljeća.
Prijedlog ministarstvu
"Tijat" je početkom prosinca opet došao u središte pozornosti kada mu je, upravo na Mucićev prijedlog, dodijeljena "Plava vrpca Vjesnika", kao kulturnoj baštini hrvatskog pomorstva, o čemu brine skupina šibenskih entuzijasta okupljenih u Facebook grupi "Tijat u srcu", čiji je član i kapetan Mucić.
Nekoliko dana poslije dodjele "Plave vrpce", Konzervatorski odjel u Šibeniku adresirao je Ministarstvu kulture prijedlog da se "Tijat" uvrsti u Registar kulturnih dobara RH. Nešto prije, ove jeseni, u suradnji s "Jadrolinijom", priredili su "Plovidbu sjećanja" na liniju 504 Šibenik - Zaton - Raslina - Skradin te je nakon pola stoljeća "Tijat" na jednodnevni izlet Prukljanom vozio brojne Šibenčane, kao i u vrijeme prije izgradnje Jadranske magistrale.
Uglavnom, za "Tijat" se u javnosti vezuju najtoplije emocije i puno nostalgije, a da ne bude zabune, o njegovoj forci i ispravnosti još se uvijek brine "Jadrolinija", pod čijom zastavom i dalje plovi. Spomenuta grupa šibenskih entuzijasta dat će sve od sebe da kao kulturno dobro danas-sutra taj brod ne završi u rezalištu ili ne bude prodan, preuređen u jahtu za kružna putovanja, poput dvojice blizanaca iz njegove klase.
- Ima volje, želje i znanja da se "Tijatu", nakon što ode u raspremu, osigura počasno mjesto. To su bili krasni brodovi koji nikad nisu ostavili putnike na rivi, čvrsti i trajni, čeličnog trupa spajanog ne varenjem nego zakovicama. S pouzdanim "shulzer" motorima od 450 KS postizali su 13,5 čvorova - govori kapetan Mucić s poštovanjem o prvijencima - novogradnjama bijele flote iz 50-ih godina.
Za razliku od prije desetak godina, kada su s visokih političkih mjesta u Šibeniku "Jadroliniji" stizale primjedbe da ovdašnji arhipelag s kopnom povezuje "ploveća krama", raspoloženje je bitno drukčije i na "Tijat" se u javnosti gleda drugim očima, najviše zahvaljujući aktivnostima grupe "Tijat u srcu" i vodičkom fotografu Šimi Strikomanu, koji je s njima u suradnji inicirao snimanje čak tri milenijske fotografije iz svoga opusa s "Tijatom" kao glavnim motivom.
Problem će biti novac
- Kada će "Tijat" u raspremu, pitanje je dana, međunarodnih konvencija i odluke Agencije za obalnu linijsku plovidbu i pomorski promet. Vijek trajanja broda na nekoj liniji je ograničen i po meni, kada "Tijat" ubrzo bude škartan, od njega bi možda bilo najbolje napraviti brod muzej za turističke plovidbe, stacioniran u Šibeniku. No, ima u tome jedno veliko "ali" - napominje Dragomir Mucić.
A to je da će svatko prigrliti tu zamisao sve dok ne bude trebalo izdvajati novac, jer tako zamišljen novi život starog broda košta i nije sitnica. "Tijat" bi trebao imati posadu cijele godine, sa svim svjedodžbama, a postoji također prijedlog da se "Tijata" konzervira i priveže negdje uz šibensku obalu - u Dolac primjerice - te da se preinači u živopisni hotelčić s restoranom, kafićem i spomen-sobom broda uz koji je vezano čitavo jedno iščezlo razdoblje plovidbe i života na dalmatinskim otocima i priobalju. Ukratko, obje varijante trebaju biti samoisplative - napominje Mucić, sugerirajući neizravno da će u bliskom razdoblju trebati prionuti te izraditi dobar projekt buduće namjene "Tijata" kao nacionalnog kulturnog dobra.
- Kada bi se prema "Jadroliniji" išlo s pametnim pristupom i dobro osmišljenom idejom i titularom njegova budućeg upravljača ili vlasnika, "Tijat" bi se mogao dobiti bez ikakvog plaćanja ili za malen novac - uvjeren je pomorski kapetan tek malo stariji od "Tijata" (1954.), koji je na "Jadroliniju" došao 1986. iz redova tadašnje ratne mornarice.
- Nisam se pronašao u vojsci i samo sam čekao dobru priliku da promijenim radnu sredinu. To sam i napravio istog dana kada mi je dodijeljen stan u Šibeniku: doslovce sam u jedan džep stavio rješenje, a iz drugog izvukao zahtjev za raskidom radnog odnosa i ubrzo sam postao zapovjednik "Valjeva", broda identičnog "Tijatu" - ispričao nam je Mucić o svojim počecima na "Jadroliniji" i vremenu kada se nastanio u Šibeniku.
'Mali divovi'
Plovio je na nekoliko brodova iz te klase - bili su njemu i posadi također i drugi dom - a još prije te životne prekretnice položio je kapetanski ispit nakon diplome na Pomorskom fakultetu, budući da je završio Visoku mornaričku vojnu školu.
Tek 1997. godine, nasmijao se, kadrovici u kompaniji "otkrili su" da je kvalificirani kapetan, premda je to u njegovu kartonu pisalo od prvog dana i tada je postao zapovjednik "Slavije", velikog putničkog ferryja s više od 130 članova posade. Sve do umirovljenja bio je kapetan i na ostalim većim brodovima.
Kao iskusni pomorac, za "Tijatom" i cijelom tom iščezlom flotom "Jadrolinije" žali ne samo zbog lijepog života u mlađim danima, nego i zato jer su ti brodovi, uvjeren je, i danas nasušno potrebni manjim otocima poput Kaprija, Žirja, Rave, Iža, Elafita... jer ne može svaki otočić imati trajektno pristanište.
Kapetan Mucić smatra da je "Jadrolinija" provodila lošu poslovnu politiku kada je te "male divove" na moru jednog po jednog uklanjala iz plovidbe, ne zamjenjujući ih novijim brodovima istog tipa.
- Bili su maleni, ali lijepi, stabilni i "pogođeni" upravo za te naše otoke, sa svim sadržajima koje svaki pravi brod treba imati. Čak smo mogli krcati i manje automobile, a u štivu, kasnije zatvorenu, i značajniji teret - kazuje Mucić.
Nije on vozio jedino u šibenskom okružju, nego također u Zadru, Trogiru, u Dubrovniku, i ne sjeća se da je ikad preskočio prugu zbog lošeg vremena, govori o onome što će potvrditi svaki školjar, a i mediji.
Kako onda, tako i danas: u cijeloj se zemlji čulo, objavili su mediji, da je prvih dana siječnja 2017., kada je zapuhala orkanska bura, "Tijat", ustrajan poput mazge, jedini probijao more na liniji Šibenik - Zlarin - Prvić - Vodice, premda najstariji u floti nacionalnog brodara. U isto vrijeme, katamarani i trajekti nisu mogli isploviti, ostavljajući Žirje i Kaprije odsječenima...
Nema uvjeta za brzu liniju
Dragomir Mucić danas pola godine živi u Šibeniku, a preostalih šest mjeseci u Makarskoj, gdje ima obiteljsku kuću. Kao dječaku i jedriličaru u rodnoj Makarskoj, brodovi poput "Tijata" izgledali su mu veliki i tada, govori, ni u snu nije pomišljao da će im jednoga dana biti zapovjednik.
Značaj i vrijednost tih brodova, po njemu, vidi se i na šibenskom primjeru, u dugogodišnjem nezadovoljstvu najudaljenijih šibenskih školjara, Kaprija i Žirjana s brzobrodskom linijom, za što, ruku na srce, u arhipelagu načičkanom otocima zbog ograničenja brzine nema uvjeta, napominje Mucić. Vremenska razlika između brze linije i rute starih brodova možda je svega desetak minuta: s "Ilokom" je do Žirja stizao za sat i dvadeset. Doduše, kršeći pravila s brzinom od 13,5 čvorova, no razlika je kada maretu napravi takav brod ili suvremeni katamaran...
Bolje i loš kogo, nego nikakav!
Na današnjim brzim brodovima uopće nema kuhinje niti kabina za posadu, a ja tvrdim da je na brodu bolji i loš kuhar nego nikakav, tvrdi kap. Mucić, prisjećajući se da se posada na "Tijatu" krajem tjedna na Žirju, gdje se noćilo, redovito okupljala oko pečenog janjca, osim što se svakodnevno dobro blagovalo. Stari "Jadrolinijini" brodovi uz to, bili su idealni za stasanje kadrova u domaćem pomorstvu, koje je s desetkovanjem nacionalne flote danas spalo na niske grane. Pomorce, nažalost, školujemo za strance! - rezigniran je kap. Mucić.
Jednom kapetan, uvijek kapetan
Upoznao sam brojne otočane u tom lijepom razdoblju plovidbe u šibenskom akvatoriju i ne sjećam se da su ikada imali primjedbi na mene i posadu, priča kap. Mucić. Školjarima je i godinama nakon što je prešao na veće brodove uvijek ostao kapetan "Tijata", pa se s jednim našalio kada ga je zaustavio na šibenskoj rivi i upitao dopušta li mu da na brod ukrca pet tona cementa.
- Možeš, što se mene tiče! - kazao mu je Mucić. No, nije isto mislio i stvarni zapovjednik, pa je rečeni otočanin na kraju imao problema. I prigovorio je Muciću kada ga je opet sreo nakon te epizode.
- Pa lijepo sam rekao da možeš što se mene tiče. Nisam ti ništa slagao! - glasio je odgovor, nakon kojeg su se obojica mogla jedino nasmijati. Dragomir Mucić inače, uvijek se rado odazivao pozivima novih zapovjednika da ih na komandom mostu instruira u manovri. I radio je to s guštom i, dakako, pro bono.