Kakav gospodar, takav pas, a vrijedi i obrnuto, barem što se izgleda tiče. Jer, svi su akteri 643. po redu fotografije milenijskog ciklusa Šime Strikomana, ovaj put posvećene Dalmatinskom psu bili crno ispjegani – četveronošci proslavljeni Disneyjevim crtićem “Stotinu i jedan dalmatinac” zahvaljujući prirodi i višestoljetnoj selekciji, dok je njihovih 30-ak vlasnika iz cijele Hrvatske odjenulo majice u dezenu krzna svojih miljenika.
To se pjegavo društvo okupilo na inicijativu neformalne grupe dalmatinski.pas@gmail.com, u povodu 25. obljetnice međunarodnog priznanja dalmatinca kao hrvatske autohtone pasmine, globalno najpoznatije od ukupno sedam koliko su ih Hrvati kroz povijest selekcionirali a danas ih potvrđuje svjetska kinologija.
-Nažalost, dalmatinca danas ima najmanje u njegovoj domaji. Hrvati radije biraju druge pasmine, premda je dalmatinac, suprotno nekim mišljenjima, dobar, inteligentan pas široke namjene, rekla je Sanja Jergović glasnogovornica današnjeg skupa. Ona pripada malobrojnim uzgajivačima te rase u zemlji i kaže da je "pjegavi" popularniji izvan naših granica, budući da više od polovice štenaca iz domaćih legla završi u inozemstvu.
Zato je snimanje Milenijske fotografije “Dalmatinski pas” također bila prigoda da se skrene pažnja na sve domaće pasmine, za koje Hrvati općenito nisu osobito zainteresirani, tvrdi Jergović, inače autorica prve i zasad jedine knjige o dalmatinskom psu naslovljene "Pjegava".
Foto aparatima su oduševljeno škljocali i brojni turisti, te će živopisni prizor pjegavih pasa s vlasnicima u jednakim dresovima kružiti ne samo Europom, nego i Azijom, dade se zaključiti prema fizionomijama i jezicima koji su se osim hrvatskog mogli čuti danas popodne ispred katedrale sv. Jakova. Putem do katedrale prošli su i začuđeni svatovi, naviknuti da je prostrani kameni plato na putu do oltara šibenske prvostolnice rezerviran samo za njih, te se na pjegavce sa strane i frktalo a nisu bile mačke, nego neki uzvanici na piru:
-Nije ovo primjereno misto za to. Mogli su ići na livadu, ovako izgleda kao na gumnu! I 'ko će pokupiti za njima, pitamo se? - govorio je uglas, zaprepašten prizorom jedan par s grančicom ružmarina u zapučku.
U mnoštvu točkastog dezena, koji se inače nosi zadnje vrijeme, more je bilo plavo, a nebo blu - kao u pjesmi. I Juraj Dalmatinac, koji je sve to promatrao sa svog kamenog pijedestala ostao je uobičajenog brončanog tena, prije zamišljen prizorom svojih četvernožnih imenjaka kako krotko sjede do nogu ponosnih vodiča, dok ih je meštar Strikoman fotografirao s visine. Ovaj put ne iz koša vatrogasnog krana, nego poput cirkuskog artista, sjedeći na pragu najvišeg prozora kuće Tambača iznad restorana “Pelegrini”, s nogama ovlaš oslonjenim na tiramolu pod ponistrom!
