Što te ne ubije, to te ojača – najprikladniji je citat kojeg se zgodno prisjetiti na prvu godišnjicu otvorenja podzemne garaže ispod šibenske Poljane. A ona je stvarno mogla "ubiti" Željka Burića, imala je taj razorni potencijal, mogla je ne samo ubiti sve njegove – i HDZ-ove - snove o trećemu mandatu, nego je mogla torpedirati zajedno i Gradski parking i proračun grada Šibenika, moguće ga i potopiti. Šezdeset milijuna kuna – pola Gradski parking, pola Grad.
Kako je došla korona, koju nitko nije mogao ni zamisliti u siječnju 2017. kada su započeli građevinski i arheološki radovi na glavnom gradskom trgu, to "pola" Gradskog parkinga koji bi ostao bez prihoda palo bi vjerojatno u cijelosti na pleća grada, i njegovu blagajnu, a onda bi bilo – spašavaj se ko može. Moglo je, ali nije. Tanka je granica između ludosti i genijalnosti, između pukovnika i pokojnika, i ponekad vas milimetri dijele od toga da prođete ili izgubite. Da je Kramarić pogodio onu šansu za 4:3, ili barem Budimir malo poslije, Zlatko Dalić za Hrvate bi i dalje bio Bog. Koji je genijalno pogodio s izmjenama, Oršićem i Pašalićem. Uveo ih u igru pred kraj, točno u pravo vrijeme. Ovako je "kreten", jer ih je sve dotad držao na klupi!
Malo duža priča
Tako je i sa Željkom Burićem. Njemu je dosad svaka ulazila. Ne samo da ga Poljana nije potopila – makar je, za prve kiše i poplivala – ne samo da je on na njoj politički i na svaki drugi način profitirao, nego je na njoj još i financijski zaradio! Kako? Naizgled lako ! Ali je to malo duža priča. Kada je Matija Bumbak, zajedno s cijelom svojom ekipom digao sidro iz gradskih EU projekata, brojni su predviđali kako je to kraj i Željka Burića, ali i novaca iz EU fondova koji su "mijenjali Šibenik". Makar i face liftingom.
I što je tada napravio šibenski Dalić? Ništa, digao s klupe Petra Mišuru, HNS-ovca, koji je dotle stajao u zapećku, i dao mu "odriješene ruke". A u njih gurnuo EU projekte. Rezultat vidimo! Da nisu napravili ništa drugo, Mišura i njegova ekipa dumali su, dumali i dumali, i na koncu - poput profesora Baltazara - izuminali nešto što se zove "Integrirana mobilnost na području grada Šibenika – povećanje broja putnika u javnom gradskom prijevozu". Ne'š ti izuma! - reći će Šibenčani! Rekao bih i ja, da taj "ižinj" nije vrijedan 99,3 milijuna kuna, od čega iz Europe – da vas sad ne zamaramo s kohezijskim fondovima – EU daje 73,8 milijuna kuna. Dakle, u toj lovi ne samo da ima dovoljno i za podzemnu garažu – koja je preimenovana u logistički centar – nego i za onaj nadzemni dio, s fontanom i pašamanima od inoksa, na koje svršavaju ovi hipsteri od hrvatskih arhitekata, ali i sve druge moguće perverzije. Poput 11 novih niskopodnih autobusa, pa uređenje 17 autobusnih stajališta za koje je poznati šibenski produkt dizajner Ante Filipović Grčić napravio već u idejnom rješenju tako seksi i cool ružičaste info displeye - toteme - da bi ih čovjek rado postavljao po gradu pa makar i ne čekao bus. Umjesto ukrasa! Suma sumarum, obveza grada Šibenika u svemu tome – do ovih sto milijuna kuna – ispada manja nego što je bila ona samo za Poljanu. Umjesto trideset milijuna svaki, sad ispada da će GP i Grad podijeliti samo trošak od 30 milijuna kuna. I to popola!
Brži sustav od privatnog
Poljana je, zapravo, kad se sve skupa zbroji, projekt na kojem je Burić dobio treći mandat. Projekt u kojem je imao puno sreće. I svog zamjenika Miletu, kao prvog operativca, i odlični "Lavčević", kao izvođača radova, i u njemu izvrsnog inženjera Joška Galića. Sve mu se poklopilo. Ali, isto tako ga je moglo i poklopiti. Jer, ni u HDZ-u nije bilo puno onih koji su smatrali da je podzemna garaža ispod Poljane pametan potez. Pogotovo što je isti ili sličan projekt godinama najavljivao – "evo sad će, krećemo najesen" - jedan od najmoćnijih šibenskih poduzetnika i investitora Vlade Čović. Sto metara zračne linije dalje, u Dragi. A nije realiziran ni do dana današnjeg. Bio je ovo jedan od rijetkih primjera u kojem se "državni sektor", odnosno konkretno Grad Šibenik, pokazao kao brži i učinkovitiji sustav od privatnog.