Šibenski božićni običaji: ‘Kupit ćemo kupusa u Šime Tarle nosonje...‘

Šibenik je u prošlosti njegovao neke specifične običaje u doba božićnih blagdana. Oni su obuhvaćali sve društvene slojeve, a slavlje Božića smatralo se i važnim društvenim događajem

Božić je pred nama. Od njega nas dijeli dvadesetak dana. U šibenskim kućama u prošlosti dočekivao se i obilježavao kalendarskim praćenjem svetkovina koje su mu prethodile. Tako su bile poznate poruke „Sveta Kata kokošica, misec dana do Božića“ i „Sveta Luca zlatna grana, do Božića dvanaest dana…“.

To je bio kao neki okvir za sve ono što se kroz četiri nedjelje Došašća, do blagdana rođenja Kristova trebalo činiti i na što se u svakodnevnici upućivati.

Šibenik je po tradiciji njegovao posebnu feštu, osam dana uoči Božića, Proslavu. Tada su se oglašavala zvona svih crkava, a u kućama se u loncima ulja frigale fritule i pivalo „U sve vrime godišta…“

Svakoj je obitelji bilo stalo da se vidi kako slavi Božić, a za tu prigodu valjalo je i lipo izgledati i obući se. I odraslima i djeci. Zato su u predbožićno vrijeme puno posla imale i šibenske šalturice. Žene su naručivale „za svece“ nove vešte, a djeci se šilo nove kaputiće, kupovalo u Kalelargi u Bate nove postole.

Šibenske gospoje voljele su cipele „na visoke take“.Tražile su ih i cure sa sela koje su služile u gradu i u njima učile hodati. Umjesto u svojim šlampavim gumašima. Gospoda su izlazila u novim veštitima sa šeširima od sjajnoga filca. Uz obvezne rukavice. A težaci su odijevali svoje kaporane, sa šibenskim kapama na glavi.

Po kućama je bilo puno posla za sve urediti, svaki kantun, jer su bili dani kad su obilazili kadinci i blagoslivljali, kad je sve mirisalo od tamjana.

Svaka kuća kitila je na Badnjak bor s balunima i jaslicama s djetešcem, a bake su molile i pivale božićne pisme. Dica su pred Božić svakog dana išla u crkvu na malu misu. A odrasli na veliku. Ona koja ne bi tila ići, dobila bi i šibom…

Pisac ovoih redaka sjeća se kako se u šibenskim konobama, posebno u Varošu i na Gorici, pred Božić, točilo mlado vino, kad bi ljudi dolazili „na kvartin“, a pivači iz šibenskoga „Kola“ pivali su stare pisme. I naše dvorište s konobom znalo se ispuniti ljudima sa šibenskim kapama i s čašama didova babića.

Bio je neki šaljivi, mali čovik, zvani Vranjada, koji bi se natjecao s ljudima, tko će više puta podići tešku kamenu kuglu u dnu slara naše kuće. Sve za bocun crnoga. Pa ju je kotrljao dvorištem dok se ne bi zamorio. Ta kugla je i danas na svome mjestu, kao i konoba. Ali nestali su cijeli naraštaji ljudi.

A za ono o božićnoj spizi možemo reći da nije bila neke velike obilance, jer je u obiteljima bilo puno usta.

Nekoliko dana pred Božić pravili su se rambašići i pašticada s njokima. Za Badnji dan brudet od bakalara ili palamide. Od tista za njoke frigali su se kolačići i posipali cukrom. Pa štrudel od jabuka i fritule sa suhim grožđem. To bi kasnije babe zatvarale u baule i davale dici i odraslima na bokune, u obiteljima i s desetak svita.

Nakon crkve i zajedničkog objeda, mladima se davala „revena“, nešto novca za pašte (krempite) u slastičarnici Marušić. A u Turčina ušećerene jabuke na štapici. Pred božićno podne u đardinu je svirala glazba, a svit bi šetao uokolo.

Onaj tko je mogao, kupio bi na pazaru pulastre (koke) i tuku.

Božićna slavlja prolazila su u molitvama i u veselju, ali i s nekim šaljivima prigodama. Poput jedne pjesme sa ovakvim stihovima: „Imamo dana, imamo još/Jednoga pivca i kokoš./Pivca ćemo ubiti, kokoš ćemo zaklati./Kupit ćemo kupusa u Šime Tarle nosonje…“. Tarle je bio poznati šibenski trgovac, čiji je sin Boško bio viđeni intelektualac i s kojim smo bili bliski.

U svemu, u svoj toj prošlosti i onome što je život nosio, bilo je bliskosti i vedrine tadašnjega svita. Svita bez zavisti i malicije kakvog više nema.