StoryEditor
ŠibenikKorona-đir

Šibenik se ne boji lockdowna. Već ga živi i prije negoli ga stožer uvede: čim zađe sunce u gradu nema ni pasa!

Piše Zdravko Pilić
19. studenog 2020. - 19:46
Niksa Stipanicev/Cropix/Hanza Media

Znate li onaj vic o čovjeku kojem je poplavila noga? E, da, baš onaj u kojem je nesretnom pacijentu svih deset doktora reklo da će je trebati rezati, da bi na koncu on sav sretan dočekao mišljenje jedanestog koji mu je rekao: 'Rezati? A koje su vam to budale kazale? Neće za tim biti nikakve potrebe!' Naime, kazao mu je ovaj potanji: 'Otpašće to samo od sebe!' E, takva vam je situacija i sa Šibenikom u doba korone. U njemu se nitko više, ni od ugostitelja, ni od građana ne boji uvođenja lockdowna. Jer, vele nam svi odreda. Uveo se on sam od sebe!


- Uvečer možeš gol proć kroz Kalelargu i nećeš izazvati nikakvu sablazan! Nema pasa! - veli mi poznanik koji živi u staroj gradskoj jezgri i svaku večer protegne noge.
- Ma ne da nema nikog uvečer, nego nema nikog iza dva popodne. Ujutro ima nešto svita, jer ljudi rade, pa dođu na kavu - kazao nam je Zlatko Vukičević, vlasnik Gira espressa, smještenog na Trgu četiri kafića, gradske žile kucavice, pored 'Bona', 'Hendricksa' i pašticerije 'Yum', koja je posebno popularna za mame s malom dicom za koje je uređena i mala igraonica.


Od 12. studenoga na snazi je mjera Stožera civilne zaštite kojom se rad ugostiteljskih objekata ograničava do 22 sata, ili što bi mi domaći rekli, do deset navečer. Hoće li se što dobiti u epidemiološkom smislu od ova dva sata manje - prije su mogli raditi do ponoći - tek ćemo vidjeti, no Nives Vasković iz restorana Bronzina, odmah je kazala kako će oni koji ne žive od kava, poput kafića, nego od ručkova i večera, poput njih, svakako izgubiti.

I u Azimutu, popularnom klubu za mlađariju isto su tako odmah skontali da ni za njih neće baš biti kruha u tome što moraju zatvoriti u vrijeme kad njihova klijentela tek izlazi. Resetirati ih da izađu u sedam navečer, a vrate se kući u deset to znači ne samo vratiti ih na tvorničke postavke, nego na đireve njihovih roditelja, pa čak i didova i baka.

Korona đir

- Mojoj babi izlazak je bio odlazak u crkvu, na misu - duhovito je primjetio Željko Krnčević ravnatelj Muzeja grada Šibenika. A danas?
- Svako vrime ima svoje đireve. Znaš koji je najnoviji, korona đir? To su ti trafike! Tamo te niko ne maltretira s brnjicama, odnosno maskama, ka u kafiću. Izvedeš lipo pasa vanka, u šetnju, kupiš dva mala pelinkovca, s njima u džep i lagano se opuštaš i relaksiraš. Ti i pasić. On učini svoj, a ti svoj pi - pi- veli mi drugi prijatelj, upućen u nove korona đireve.


- Mlađarija ti nosi one ruksake na leđima, podjednako i muški i ženske. Lipo stanu na trafiku, uzmu dvi - tri ledene pive iz frižidera, s njima u ruksak, i onda lipo dalje, na tulum. Ili kući, ili na klupicu, na zidić dok je još lipo vrime. To ti je to. Trafike su postale ono šta su prije bili kafići. Pogotovo one pokraj ceste, do kojih možeš doć autom i parkirat se isprid njih. Ili benzinske pumpe. One su ti radile, i još uvik rade, ka Bog. Piva, kola, kava, coffe to go. Ko je to do jučer moga zamislit. Tulum na benzinskoj! - zanimljiva je priča iz korona đira.

Da su se ljudi, ili bar dio njih, navukli na kavu iz papirnatih šalica, coffe to go, i da je s trafika nose u kancelarije ili čak kući, i sada kad mogu slobodno do kafića, to nam je još ovo ljeto potvrdio i Edi Renje, vlasnik restorana Stari grad. A njegov kolega iz 'Vijećnice', odmah preko puta katedrale svetog Jakova, Ivo Močić Moca, veli nam da će najveće dostignuće bit preživit zimu.
- Da je bit medo, pa prespavat narednih šest mjeseci, zimski san, sve tamo do Uskrsa - kaže nam. Preko dana još nekako nešto i ide, neka kava, pokoji ručak, i - ćao. Šibenik, odnosno njegovi ugostitelji žive kao u remakeu filma 'Grad koji se užasavao zalaska sunca'. Da je situacija daleko od normalne slaže se i Tomislav Biluš, vlasnik kafića Vintage, cluba Barcode i restorana 'Pjat' na rivi:


- Nezahvalno je bilo šta govoriti, a kamoli prognozirati. S jedne strane nismo u lockdownu, a s druge kao da i jesmo. Istina je, država nam daje potporu za radnike, to je stvarno velika pomoć, ali s druge strane, spomenička renta, porez na potrošnju, štekat gradu, to sve ide kao da je normalno, računi za struju i vodu. Ako nam je pad prometa nekih 40 posto, je li se i tu moglo naći rješenje da nam se za isti ili sličan postotak smanje i računi? - pita se Tomislav Biluš.

Spomenička renta

Eto, njegov račun za spomeničku rentu koju plaćaju oni koji rade u starom dijelu grada za ova tri objekta iznose 18.000 kuna, što mu je u ovom trenutku veliki izdatak. Išao je u grad, tamo su mu dali popust, za dva mjeseca, pa je ispalo 15.000 kuna, ali i to je trenutno velika para. Jer utršci su sića,'Vintage' dnevno napravi tisuću i pol kuna prometa, a Barcode ne treba ni spominjati. Tamo je pad prometa 90 posto.


- Nije nama pad prometa zbog korone 30 ili 40 posto od nekih rekordnih zarada iz prošle godine. Mi koji radimo u staroj gradskoj jezgri već smo lani imali 30 ili 40 posto pad prometa zbog izgradnje Poljane, što se u koroni samo nastavilo. A mi jedini plaćamo tu već spomenutu spomeničku rentu.- veli Biluš. Sve drugo, uključujući i trafike, posebna je priča. On na 40 kvadrata, poštujući sve mjere može imati tri ili četiri stola, a u trafikama se i dućanima, na samo par kvadrata može prodavati i držati sve, od igle do lokomotive, od hrane do pića. To nema nigdje nego kod nas. Ali, tako je kako je. I ljudi su infišani više svi u tu koronu, ne moš više nikom ništa reć. On se u kafić dođe opustit, a ti ga upozoravaš - molim Vas, držite razmak. Pa nije on zbog toga doša u kafić, da ga neko masira. Doša je zato da ga pustu na miru!


Ostavljamo kafedžije, i okrećemo se običnom svijetu, prolaznicima. Ali, i tamo je tema samo jedna.
- Ma vrag odnija više i koronu. Puna mi je kapa svega! Di kod dođeš, slušaš samo o njoj. Ka da ništa drugo nema! Starci po cile dane samo bulje u ekran, koliko je danas zaraženo, koliko je umrlo, šta je reka Capak, šta Đikić, kad će cjepivo... I onda oćeš se maknit od svega toga, a na vratima kafića stoji stavi masku, sve izlipljeno, COVID -19, ka da ulazin u NASU ili na nuklearni odjel u bolnicu, na snimanje. Konobari pod maskama, ka da me čekaju kirurzi, ulazin u operacionu salu - veli mi jedan iz skupine srednjoškolaca koje smo sreli na putu preko Poljane.

Oteglo se

- Svi su na rubu živaca. Ćaća i mater gledaju oće li ostat bez posla, a ako ne i ostanu, oće li dobit plaću! - dodaje drugi.
Otegnulo se ovo sve skupa, s koronom. Daleko je to od doba kad se pivalo i pljeskalo s balkona zdravstvenim radnicima, liječnicima i sestrama. I govorilo - ostanite doma. Sad više ne triba govorit ništa. Nije nikom ni do govora, a do pjesme još i manje. Šest mjeseci je prošlo od kako je cijelo ovo ludilo krenulo, a ljudima se čini da je vječnost u pitanju.
- Ovu godinu ka da nam je ukralo! Nismo se ni okrenuli, a evo već Božića i Nove godine, kucaju na vrata- pričaju Šibenčani.

Grad se kiti, priprema se za Adventuru.
- Radimo kao da će sto godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra biti rat- govorio je drug Tito u onim vremenima. Po njoj se izgleda ravna i šibenski poteštat, Željko Burić. Bez obzira što nitko ne zna kakva će biti epidimiološka situacija, što nosi dan, a što noć, on je odlučio da će se ipak krenuti s javnim pozivom za sudjelovanje na Adventuri. I s kućicama u đardinu, što je već postala šibenska tradicija u prosincu. Pa, što bude - bude. Ako je bude, bit će ljekovita, dat će Šibenčanima bar malo pravog blagdanskog ugođaja. Makar i s didom Mrazom, odnosno Božićnjakom, pod maskama. A ako ne, Bogu hvala, čekat ćemo je dogodine, 2021. Ovu 2020. s COVIDOM - 19 nastojat ćemo što brže zaboravit.

Izdvojeno

21. studeni 2020 20:00