Šibenik još pamti ljude koji su svojom originalnošću, osebujnošću i načinom života obilježavali društvenu svakodnevicu jednog minulog doba Krešimirova grada.
O tim dobrim dušama poodmakloga minulog doba ispričane su dosad mnoge priče, zgode i doživljaji iz njihova života, sveprisutnoga na ulicama ovoga grada, u kojima su živjeli i koje su voljeli.
U današnjem sivilu naše efemerne svakodnevice, u kojoj gospodari novac i utjecaj, ispunjene krizama, epidemijama i prirodnim nepogodama, gotovo je nemoguće zamisliti da je prije pola stoljeća u gradu vrvjelo od uskipjele društvene prisnosti. Čemu su pridonosili i likovi bez ikakve “socijalne distance” u bilo kojem smislu.
Oni poput Jose Koke, Tripe, Muse, Ciklona, Ive Čaruge, Pjera dela Buža, Golubice i Ančice – šempre šole, o kojoj je pjevao Arsen Dedić, koji su na svoj način zaokupljali šibenski puk. Poznati po svojim zgodama i nezgodama, šalama i životu dobričina, osobenjaka.
Naočit momak
Ipak, na rang-listi takovih nenadmašno je na vrhu stajao Ivo Dragičević Crni, poznat i kao Bleki, šibenski Casanova, koji je najveći dio svoga (ne)radnoga vijeka proveo živeći od ljubavi pripadnica nježnijega spola.
O tom nadasve zanimljivom liku u galeriji poznatih šibenskih faca, ni do danas nisu ispričane sve priče. Možda i zato što se držalo da im je život bio satkan od nebitnih stvari, pomalo izvan zbilje, kao iz nekoga provincijskog igrokaza. Ipak, u njihovu životnu bit nitko nije ozbiljnije zavirio.
Bleki je bio poznat ne samo kao naočit momak, već i kao izvrstan kozer, plesač, uglađena ponašanja kakav je znao biti. Govorio je dva strana jezika. Samo mu rad nije ležao. A prekoravao je sebe za jednu banalnost: što nije znao pjevati.
Jer, kako će doći curi pod kućne prozore a ne moći joj uz gitaru zapjevati?
Ali dosjetio se. Zamolio bi prijatelja Šoljana, povratnika iz Australije, zaljubljenika u talijanski belkanto, da mu pomogne.
Rekao bi mu: “Ti večeras stani iza kantuna od njene kuće i pivaj uz gitaru. Ja ću s drugom gitarom samo mahati i otvarati usta. Mala iza ponistre će misliti da sve izvodim sam...”
Jednom je u hotelu “Krka” pozvao jednog znanca za svoj stol. Predstavio ga je dvjema damama i na engleskom rekao kako mu je to “kolega”, brodski inženjer kojem je on zapovjednik, kapetan duge plovidbe! Takve finte su mu bile ustaljena fora.
Strast mu je bio ples pred brojnom publikom. Bio je pravi virtuoz plesa. Zagledao se tako jednom u lijepu crnku, sestru jednog Talijana kojeg smo poznavali. U Šibenik su došli na vespi. Crni ju je “dizao” za ples cijele večeri. A onda je curi prišao neki tip i rekao joj u uho da se kloni svog partnera jer da će je on na kraju odvesti negdje “u škurić”.
Vjenčani prsten
A jednom se kao zapravo oženio. Ili je i tada samo glumio. Mlada je bila strankinja, plavuša, koja ga je začuđeno gledala dok joj na prst navlači vjenčani prsten. Čak su nakratko i živjeli zajedno. A onda je Blekiju “puklo”. Prekinuo je vezu, a žena se vratila odakle je i došla.
Jedne ljetne večeri, bile su to sedamdesete godine, sjedio je u bijelom odijelu s leptir-mašnom pred kavanom “Medulić”. Pitali su ga znanci koga čeka. “Je, je. Čekam svoju šinjoru”, odgovorio je ležerno. Ali nije mu došla.
Ipak, u kasnijem razdoblju svoga samačkoga života postajao je sve ozbiljniji. Kao da mu je bilo dosta svega. I sve je manje mario za sebe. Zapustio se.
Jednog zimskog predvečerja, susreli smo Ivu u polaganu hodu pod zgradom uz Poljanu. Podizao je lagano ruku na pozdrav s riječima: “Ajde slikaj, samo slikaj...”
Bio je to posljednji put da smo Dragičevića vidjeli živog. Na istome mjestu susreta, nakon otprilike dva tjedna, osvanula je osmrtnica. Ivo je umro.