Je li Šibenik u posljednjih desetak godina doista postao grad s "regionalnim X faktorom"? Pridjev "regionalni" u ovom se slučaju ne odnosi na područje Šibensko-kninske regije (županije), nego na puno širi prostor "regiona", kako se kamuflira ratovima traumatizirana povijesna činjenica nekadašnje zajedničke države – Jugoslavije, čiji se čak i faktografski kontekst često izbjegava spomenuti. Jer ako je suditi samo po iznimno zgusnutim događanjima ovoga rujna u Šibeniku, od Dana makedonske kulture (od 2. do 5. rujna), preko FALIŠ-a (od 8. do 10. rujna), do festivala ŠKURE (od 15. do 17. rujna) na kojima su se okupila relevantna književna, novinarska, publicistička, pa i politička imena s područja cijele "regije", moglo bi se zbilja reći da Šibenik ima taj "regionalni X faktor" koji ga čini tolerantnijim, otvorenijim i širokogrudnijim od drugih. Napose dalmatinskih gradova koji svoj partizanski obol u Drugom svjetskom ratu tijekom protekla tri desetljeća hrvatske samostalnosti nose kao nekakav neugodni kompleks koji sustavno pokušavaju riješiti nabrijanim nacionalizmom i fingiranom domoljubnom egzaltiranošću.
Povratak na Zlarin
Šibenik, međutim, iako pod upravom HDZ-ove administracije (u trećem uzastopnom mandatu), ili nasuprot njoj, ne pati od te vrste iskompleksiranosti (što dokazuje i Muzej antifašizma u centru grada), zbog čega postaje ugodno mjesto okupljanja i razmjene mišljenja onih koji ne niječu da pišu i govore pismom i jezikom koji u regiji, manje ili više, svi razumiju...
Uostalom, kako se to moglo čuti i na ovogodišnjem, drugom festivalu ŠKURE (Šibenskim književnim urama), "jezik ne poznaje granice, kao ni oblik nacije".
Pokazalo se to već na Danima makedonske kulture u Šibeniku, koje organizira nevladina udruga Hrvatsko-makedonska tangenta (od 2. do 5. rujna), a koji su mjesto susreta i suradnje na području kulture, umjetnosti, gospodarstva i politike, mjesto zbližavanja i prijateljstva dvaju naroda i dviju kultura koje se nastoje prožimati i približavati na obostranu korist. Nakon pandemijskih godina i prisilne apstinencije od svih okupljanja, druženja i neposrednog komuniciranja, Tangenta se ove godine vratila na Zlarin, gdje je održana tradicionalna kulturna manifestacija međunarodnog karaktera (koja datira od 2014. godine), "Sa otoka na kopnu, ka otoku na moru", a gdje su se susreli pisci, publicisti i novinari iz Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i drugih zemalja "regije".
Priznanje Josipoviću
Bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović na ovogodišnjim je Danima makedonske kulture dobio visoko priznanje "Prijatelj Makedonije", koje mu je dodijeljeno u znak zahvalnosti za dugogodišnji doprinos i potporu u širokom spektru aktivnosti vezanih uz zbližavanje i prijateljstvo Hrvatske i Makedonije. Na otvaranju "makedonskih dana" u Šibeniku bio je i makedonski veleposlanik u Hrvatskoj prof. dr. Milaim Fetai, bivši veleposlanik Ljupče Arsovski, ravnateljica KIC-a Zagreb prof. dr. Natalija Popovska, a na Zlarin su, uz ostale, stigli i prof. dr. Ivan Dodovski, dekan Fakulteta političkih znanosti na American College Skopje Universityju, kipar Vladimir Simonovski, poznati meteorolog Momčilo Živković, dekan Sveučilišta Singidunum u Beogradu Slobodan Čerović, a priređena je i izložba splitskog Makedonca Zorana Stoilova nazvana "Tangano plavon".
Uz kolege, i danas već prijatelje iz Hrvatske, Slovenije, BiH i drugih dijelova bivše Jugoslavije, gosti iz Makedonije sasvim su se dobro razumjeli sa svima, neovisno o tome jesu li dijelili ista ili različita mišljenja o brojnim pitanjima koja tangiraju cijelu regiju.
A onda je došao FALIŠ (od 8. do 10. rujna), Festival alternative i ljevice u Šibeniku, deseti po redu, s kojeg se osnivač i direktor Emir Imamović Pirke oprostio s vjernom, mnogobrojnom publikom, suradnicima i prijateljima koji cijelo desetljeće dolaze na ovaj Festival sa znakovitim "a sad, bella ciao". Nitko, naravno, ne vjeruje da je to i oproštaj s FALIŠ-em, tek možda zbog zamora materijala "privremeni odmor" Pirkea od organizacijskih i financijskih muka koje su na ovakvim manifestacijama kod nas neizbježni pratitelji.
Kad je FALIŠ pokrenut prije deset godina (2013.), uz puno neizvjesnosti i skepse oko njegova trajanja u uvjetima ne baš tolerantnog i otvorenog društva, mnogi su bili spremni kladiti se da neće "igrati" duže od jednog ljeta. A evo, prošlo ih je deset...
Uoči ovogodišnjeg FALIŠ-a direktor Emir Imamović Pirke sasvim je iskreno na Facebooku napisao:
– Kada smo u rano ljeto 2013. godine odlučili napraviti festival koji nije imao ime, koncept, lokaciju, financijsku konstrukciju i dovoljno vremena – početak rujna smo odabrali jer je u kolovozu vruće, u listopadu kiša, a Šibenik tada nije nudio ništa osim dvije-tri institucije pod krovom, sve i jednu neprikladnu – vjerovali smo da, možda, možemo uspjeti, ali nismo baš bili sigurni da ćemo i trajati.
E to, ovo zadnje, trajanje od punog desetljeća, ono je što nas iz organizacijskog tima najviše čudi i za što, srećom, imamo opravdanje. Naime, to što nikada, ali nikada, nismo imali pristojan proračun, što je financijska potpora uvijek bila višestruko manja od kvalitete programskog sadržaja i što je svaka budala male pameti i velikih ambicija pokušavala na kritici FALIŠ-a postići nešto, nevažno je u odnosu na ono što je FALIŠ održalo. A održala ga je samo i isključivo publika: izuzetno brojna za ovakvu vrstu događaja, predana, zainteresirana i, što je najvažnije, aktivna i polemična. Nitko za sve ove godine nije došao na Malu ložu da dobije, nego da razmijeni mišljenje u civiliziranoj atmosferi u kojoj su se programi stapali s druženjima, a druženja pretvarala u visokointelektualne debate, barem dok vino ne učini svoje...
O ratu, slobodi, novinarima...
A na desetom, jubilarnom FALIŠ-u promoviran je zbornik kratkih priča "Trenutak kada je meni počeo rat", otvorena je izložba fotografija "Sloboda do temelja" Miloša Cvetkovića iz Beograda, Hajrudin Hromadžić promovirao je svoju knjigu "Leksikon tranzicije", Maja Sever, Goran Borković i Đurđica Klancir problematizirali su dvojbu o vlastitoj profesiji – "Novinarstvo kao javno dobro ili korporativno zlo", a Šibenčanin dr. Branko Sekulić govorio je o temi "Bog, krv i tlo".
FALIŠ-u se virtualno (preko Zooma) predavanjem pridružila i srbijanska političarka liberalne orijentacije dr. Latinka Perović ("Koliko će se Jugoslavija raspadati?"), a povjesničar Tvrtko Jakovina odradio je javni intervju s Budimirom Lončarom.
Reklo bi se, za svakog po nešto, za nikog preteško... Pa ni za one koji nisu štovatelji FALIŠ-a, ali su ga i ove godine ili stoički odslušali, ili naprosto zaobilazili.
I tek što je FALIŠ rekao svoje, otvorile su se ŠKURE (15. – 17. rujna). Šibenske književne ure. Drugo izdanje međunarodnog festivala suvremene književnosti koji je u Šibeniku okupio neka od prvoklasnih književnih imena iz Hrvatske i regije. Našli su se tu od Selme Asotić (inače, ovogodišnje dobitnice festivalske nagrade "Stjepan Gulin"), Damira Karakaša, Nataše Govedić, Monike Herceg, Almina Kaplana, Krešimira Bagića, Sinana Gudževića, Senke Marić, Suzane Matić, Marine Vujčić, Miljenka Jergovića, do Marka Vešovića, Đurđice Čilić, Milene Marković, Magdalene Blažević, Bobe Đuderije, Bojana Krivokapića, Đorđa Matića, Fride Šarar te Darije Žilić. Bez sumnje reprezentativna književna postava regije!
Na našem jeziku
ŠKURE su već prvog dana odredile intonaciju festivala potvrđujući da "jezik nema oblik nacije", kako je to kazala pjesnikinja Frida Šarar, a potvrdili u neposrednom razgovoru Emir Imamović Pirke i Miljenko Jergović prilikom promocije Jergovićevih kratkih priča "Trojica za kartal".
Kako će post festum festivala ŠKURE u svojem osvrtu napisati Selma Sarajlić Kanazir, Pirke je upitao Jergovića: – Miljenko, kojim ti jezikom pišeš?, a Jergović mu uzvratio protupitanjem: – Pa na našem, zar se to ne primjećuje?
To "našem", objasnio je, sintetizira sve (korisne) riječi kojima se služe ljudi između rijeke Sutle na zapadu i rijeke Timok na istoku. Jezična podjela koja se kod nas agresivno proizvodi zadnjih trideset godina, dodao je Jergović, vodi gubitku sinonima, jer uvijek postoji riječ koja je hrvatskija od druge riječi, a trijebljenjem riječi jezik lišavamo njegove poetske i književne snage, ostaje mu tek komunikacijska i naredbodavna moć.
A u Šibeniku se preferirala neposredna komunikacija s publikom na blizak, topao, ljudski način, nimalo naredbodavni, gdje riječi i jezik nenametljivo, ali snažno nadilaze granice država i nacija. Je li to do Šibenika i Šibenčana, koji su ipak dominantna publika festivala ŠKURE, mada "je da jesu malo grezi, al‘ su dobre ćudi", što bi rekao Arsen ("Šibenska nevista"), ili je do sudionika i organizatora koji su pokazali iznimno umijeće stvaranja zdrave, pozitivne i prijateljske atmosfere koja po sebi humanizira i oplemenjuje svako društvo, teško je reći. Tek, činjenica je da se ni FALIŠ, ni ŠKURE ni brojna druga događanja poput "zlarinskih susreta" u organizaciji Hrvatsko-makedonske tangente, koja okupljaju ljude iz cijele ex-Yu regije, ne zbivaju ni u Splitu ni u Zadru, što Šibenik doista afirmira kao grad s posebnim "regionalnim x faktorom".
Nema to nikakve veze s ideološkim i političkim predznakom većinskog biračkog tijela u ovom gradu, ponajmanje s nekakvom jugonostalgijom, kako će najprimitivniji i domoljubno najneiskreniji ljudski soj odmah ustvrditi, nego s nekom autentičnom tolerancijom koja ovdje po prirodi stvari uspijeva.