Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. I matematika! Jer, kad ga čovjek vidi na šibenskim ulicama, onako dugokosog i mršavog, s Ray Ban cvikama, onda teško može zamisliti da u tom krhkom tijelu kuca srce lava. Odnosno pume! Jer Ivica Kokić, unatoč svemu – i modnom izričaju – ne pripada djeci cvijeća, nego veteranima Sedme gardijske brigade. S varaždinskim je Pumama prošao dobar dio Hrvatske i cijelu Bosnu. A sjeća se dobro gdje je bio i 4. listopada 1995. godine.
– Bio sam u Gerzovu kod Šipova. Kao pripadnik 14. topničkog diviziona Hrvatske vojske, pod zapovjedništvom pokojnog Slavka Vlahova, točnije Zapovjedno-izvidničke bitnice, koja je navodila topničku vatru. Bila je to operacija Južni potez, u kojoj smo krenuli prema Banjoj Luci. Ispred nas je bila kilometar i pol duga kolona vojske Republike Srpske koja se povlačila – ili, bolje reći, bježala – ispred nas i Armije BiH, prema Banjoj Luci i dalje prema koridoru. Ta je kolona bila u dometu naših šest topova od 130 milimetara. Je, istih onih čije su slike prije neki dan objavili Ukrajinci, s fronte u Donbasu. Moguće je da su to te iste cijevi koje su onda djelovale prema četnicima, vojsci Republike Srpske, koja je tada bila u teškoj panici i rasulu.
Da nas NATO nije tada zaustavio na obroncima Manjače, tko zna gdje bismo se zaustavili. Do Banje Luke je bilo nekih 20 kilometara. A domet topa od 130 milimetara je 27,5 kilometara. S dodatnim punjenjem i više. To su bili naši šibenski topovi, zarobljeni u Zečevu, koji su najprije pripadali 113. brigadi, a od kojih je kasnije oformljen 14. topnički divizion. S kojim je na koncu i stigao do Banje Luke – kaže Ivica Kokić.
‘Ratovao‘ i zbog kose
Povijesne kronike kažu da je tih dana dotad svemoćni srbijanski vožd Slobodan Milošević preklinjao Richarda Hoolbrokea – potpisat će i Dayton, i sve što stave ispred njega – samo da zaustavi združene snage HV-a, HVO-a i Armije BiH ispred Banje Luke. Čijim je cijevima tada, računajući koordinate i određujući topničke ciljeve, upravljao naš Koki. Gotovo golobradi, 24-godišnji hevimetalac koji se do 1991. godine klatario po šibeskim kalama, skalama i butama. I umjesto grmljavine VBR-ova slušao "Thunderstruck" od AC/DC-a. Koji se i onda, kao i danas, kačio s autoritetima zbog duge kose. Onda s ćaćom, danas sa ženom! Uvijek isto: "Šta se ne ošišaš!"
Što je bilo presudno u toj preobrazbi? Matematika pet! Računanje! To je najbitnije za topnika! Izračuni, kutovi, elevacije, azimut, pravci, dometi, daljine, planšete! Što bi bilo da su imali iza sebe satelitsko navođenje, računala i podatke kakve danas imaju na raspolaganju Ukrajinci?
– Uf, strah me i pomisliti! A mi ne da nismo imali ništa, nego smo još imali i embargo na oružje! Sve što smo imali, morali smo, skoro goloruki, oteti od neprijatelja! Nismo imali drugog izbora nego ili braniti svoje, ili plivati u Italiju – širi ruke Kokić. Čiji je dida, s materine strane, ranjen na Soči, kao austrougarski vojnik, u Prvom svjetskom ratu. Umro je godinu i pol dana prije nego se Ivica rodio 1971. godine. Njegov unuk, roker i metalac, kojeg je također dopalo ratovati. Koji je ratni put počeo kao pripadnik 1. A satnije 113. šibenske brigade, na koju je ponosan jednako kao i na Pume, čiji je pripadnik bio. I s kojom je na Dinari, na temperaturi i do minus 30 stupnjeva, jednom u komadu proveo i po 68 dana. Bez smjene. To je bio rekord.
Njegovi su suborci i zapovjednici bili Zdravko Jakop, današnji državni tajnik u MORH-u,i pod ministrima Krstičevićem i sada Banožićem, on je bio načelnik topništva u Pumama. A zapovjednik Topničko-raketnog diviziona bio je Zvonko Virag. Kokić je u 1. A satniju otišao odmah na početku rata, 1991. godine, kada je pobjegao iz bivše JNA. Kao ročnik, iz vojarne "Maršal Tito" u Zagrebu, večer prije polaganja zakletve!
Bijeg iz ‘Maršalke‘
– Dobio sam poziv kao zadnja tura hrvatskih ročnika, u svibnju 1991. godine. Pa di me sad šaljete, bilo je već Borovo Selo, bit će sranja. Ali, ništa, moraš ić, vele mi u Uredu za obranu. Takav je zakon, u policiju me nisu htjeli primiti jer nisam imao deset mjeseci vojnog iskustva. I nakon što sam otišao, nakon osam dana je Hrvatska proglasila samostalnost, Tuđman je pozivao sve nas u vojsci, vojnike, dočasnike i časnike da napustimo JNA. I ja sam čekao prvu prigodu da pobjegnem iz Vojne policije, oklopne čete JNA. Iz "Maršalke"! I tu sam priliku dočekao nakon niti mjesec dana, 12. srpnja. Iako nam je bilo zapriječeno da će nam, u slučaju bijega, suditi po ratnim zakonima. Metak u glavu!
U Sloveniji se već ratovalo, pobjegao sam prije povečerja, preko ograde i minskog polja. U uniformi, s bijelim uprtačima. Dica su bježala od mene! Spasila me jedna gospođa, Nena Marelj, žena od tvog kolege Tihomira Marelja, kamermana s HTV-a, koja me je sakrila, dala mi civilnu odjeću i spojila s hrvatskom policijom. Divni ljudi! I njihov je sin bio hrvatski vojnik, dragovoljac – veli Koki.
U trećem vodu 1. A satnije bilo je njih 90 posto dezertera iz JNA, Vice Bralić, Joško Klisović, Kokijev rođak Tomislav Kokić, koji je pobjegao iz JNA iz Slovenije. Sudjelovao je u Rujanskom ratu, u bitki za Šibenik.
– Poslalo me je prema Gaćelezima, nas 15 na dvi čuke, tuklo nas je svim i svačim, raketiralo, iz aviona, sve je gorilo. Nas četiri navrh brda, a oko nas sve gori, požar guta smriku. Čekaš samo kad će doći do tebe! Srića, ugasio se, sam od sebe. Šta smo imali od oružja? A ono što je bilo u muzeju! Neki puškomitraljez iz Drugog svjetskog rata. I onaj engleski Bren, koji se punio onim naopakim okvirom, odozgo. Kalibar 7,7, municija iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Cijev mu je naprijed kao truba! Eto, s tim smo mi branili sebe i rodni grad! I s češkim Zbrojevkama.
Ko je ima "ciganku", taj je bio komandos! Bila je bolja nego ruski kalašnjikov jer se iz kragujevačke mogao ispaljivati tromblon, a iz "ruskinje" ne. Pokojni Božo Marković, koji je po meni najzaslužniji za obranu Šibenika, jer je bio operativac, stalno na terenu, a znao je sve, rukovati svim mogućim oružjem, i mene je naučio kako rukovati zoljom i ručnim bacačem, M-57. Njegova pogibija na Unešiću, od ručne tromblonske mine, bila je težak udarac za sve nas, veliki, nenadoknadiv gubitak! Imao je znanja, imao je srce, sve! Odličan čovjek i vojnik! – prisjeća se Koki suborca.
Ništa bez matematike
Kokić je u veljači 1994. otišao iz 113. u Pume, zajedno s Tomislavom Vunićem, koji ga je, uz Gorana Jurića, i obučavao za računača. Po čijim elementima se otvara paljba po zadanim položajima. A tu ne ide ništa bez matematike! Tu mišići ne pomažu puno, nego se traži pametna glava. U Oluji nije bio, istekao mu je ugovor s Pumama, ali se 14. kolovoza uključio u 14. TD, pa u Bosansko Grahovo, Drvar, pa dalje do Drvara. I još dalje. Do prilaza Banjoj Luci, pred kojom je poginuo i pokojni Toni Višnjić, Šibenčanin u redovima 1. hrvatskog gardijskog zdruga, za kojeg kažu da je bio posljednja žrtva Domovinskog rata, posljednji poginuli hrvatski vojnik. Pao nadomak slobode! S Kokićem je 1991. bio u Prvoj A. satniji 113. brigade.
– Kad smo išli prema Banjoj Luci, nisu nam trebala svjetla ni po noći. Od eksplozija granata i detonacija vidjelo se kao da je bio dan! Svakih nekoliko sekundi po jedna. I po jedan gubitak.
Kokić se često sjeća i svoga ratnog brata Roberta Raiča, Šibenčanina koji je poginuo 19. žujka 1995. i koji je bio zapovjednik desetine na topu od 130 mm u 14. TD, a on zapovjednik računača na haubicama od 122 milimetra T. gardijske brigade. Bili su 200 metara udaljeni jedan od drugog, Šibenčani koji su svako večer išli jedan kod drugog. Sve dok tenk s Talijanova vrha, je li u pitanju Šator ili Golija, Kokić se više ne sjeća dok ne pogleda u kartu, nije ispalio kobnu granatu.
Robert je imao samo 23 godine. I dječje lice i osmijeh, unatoč svoja dva metra. Kokić ga nikad neće zaboraviti, kao ni mnoštvo drugih. Zbog tih sjećanja ni danas ne može zaspati bez tableta, ali nada se da barem njegov Vice neće morati prolaziti pakao koji su prolazili on, Robert, Toni. I brojni drugi.
Njegova prababa Vica izgubila je u prošlom ratu tri sina, dva na Sutjesci i jednog na borbama na prilazu Zagrebu, 6. svibnja 1945. S Prvom proleterskom brigadom Koče Popovića prošao je četiri godine rata i poginuo pretposljednjeg dana, skoro kao i Toni Višnjić, nadomak primirja. I pobjede koju su u ovom ratu izvojevali sinovi i unuci partizana i ustaša, hrvatskih domobrana koji su se konačno našli pod istom, hrvatskom zastavom, u borbi za isti, zajednički cilj. Onima kojima kažu da mu je danas lako, u vojnoj mirovini, Kokić uzvraća da im nitko nije branio ići putem kojim je i on išao.
