Šibenčani su za bojkot spremni! Borben je to svit, vazda na otpor spreman, ljut i još ljući kad ga netko namjerno ide pravit ludim. I što se njih tiče, ova je inicijativa da se makar i na jedan dan upozori trgovce da ovo ovako više ne ide, pala na plodno tlo! Petak je dan u kojem će inflacija dobiti metak! I to ravno u čelo, među rogove!
- Triba to podržat! Evo, otkad je doša euro, ja sam pratija cijene sireva, jer njih obožavam! I sad ne da su oni poskupili, nego su otišli tisuću na sto. Ako je Džiugas bija osan eura, a sad je 14 eura za kil, o čemu mi imamo pričat! I to 14 eura na akciji! Iberico isto! Ma, čekaj?! - žesti se Josip Nakić kojeg smo zatekli na ulici u raspravi sa svojim kolegom Dragom koji ima i svoj primjer ludih krešimenata i cijena:
– Eto, ja san nikidan bija u jednom našem velikom trgovačkom centru, i naša topljenu svinjsku mast 2,5 kila po cijeni od 4,95 eura! A dođi u trgovinu drugu, kil dođe četiri eura! I kako to more bit? Oklen taka razlika‘ – čudi se Drago. A upada mu Josip – ‘Čekaj malo drago, moraš znati da ti je kilo slanine četiri eura!‘ - ‘Nije, nego 2,5!‘ - viče Drago, ali ne da se ni Josip – ‘Četri!‘ - ‘Dva i po, zet mi radi tamo!‘ - ‘Ma ode je u svim mesnicama četri. Ja san juče uzeja kilo i po, jer ja sam volin napravit svoju mast, ne kupujen ovu industrijsku, gotovu, nego topin slaninu. Onu bilu, e! I kad mi je plesnija sve na vagu, veli – sedan eura! Odlično, velin ja! Plati, pa se rugaj! - zaključuju oba.
Ali, kada je Nikša izvukao aparat, Drago je morao ići ća, imao je nekog hitnog i neodgodivog posla, pa je ostavio Josipa samog. Na braniku bojkota!
- Potrošaći moraju pokazati svima da imaju glavu, da znaju računati, da nisu blago koje se može šišati i musti kako kome padne na pamet. Kako je to vanka? Postoje sindikati, postoje Udruge potrošača, koje su jake i organizirane. Oni dižu ustanak kad nešto krešiva! A mi ništa! U nas niko nema hrabrosti i zato nam i je ovako kako je!‘ - odrješit je Nakić - ‘ Mi smo Balkanci, ovo ostaje Balkan uvik, kompletno i to ti je. Ne možemo uteć od svoje sudbine. Brigo moja priđi na drugoga! Uvik mislimo da će neko drugi napravit naš posal. A neće! Evo, gavuni su došli na deset eura! Ma, čekaj?! Dok nije doša euro, bija je u 11 sati 15 kuna. Znači, dva eura! A sad je deset! Da se mi razumimo, gavun je uvik bija cijenjen, ali je bija priuštiv. A sada san reka prodavačici – ‘Ma gospođo, ne bi ga uzeja po toj cijeni da mi triba za lijek!‘ - priča nam Josip, koji je svoj bojkot visokih cijena izgleda već počeo:
- To su stvari koje graniče s ludošću. Ali, izgleda da smo mi takvi. U ovoj zemlji što je šokantnije i luđe, to bolje. Lakše prolazi! Od politike, pa nadalje! Eto, iden ća, dosta ti je to‘ - kazao nam je.
A na pijaci, šibenskom pazaru koji je vidio i bolje dane – i mjesece od siječnja – Grozdana Brajković stoji postojano kano klisurina. Profesionalka od glave do pete! Bojiš li se i ti bojkota – pitamo je:
- Znaš šta ću ti ja reć. Ne postoji ni skupo ni jeftino! Prava roba nikad nije skupa, a ni ona koja ne valja jeftina! Šta će ti da je mukti, kad ne valja! Je li tako? A pravu robu zna pripoznat i oni koji o njoj nema pojma. Znaš kako? Lako! Po cijeni!‘ - ne da se naša Grozda.
I svaka joj ima mista! Mušterije se, fala Bogu, ne slažu uvik s njom. Tako jedna govori – ‘Ma oprosti, isto su trgovci malo pritirali. Pa nemoš ono šta je bilo pet kuna držat pet eura!‘
- Je, ali oni su nama u Benkovcu na pazaru digli metar banka s deset na dvadeset eura. To ti je sto posto! Sto posto je uprava pijace digla cijene! Od prvi prvoga ove godine, nove cijene. I rezervacija ti je 20 eura! I sad ovaj jedan gospodin šta ima puno robe je platio rezervaciju za tri mjeseca 60 eura i dva metra banka 40, to ti je ravno sto eura! Trošak u stratu, a da nije zaradio ni eura! I onda vele, trgovci dižu cijene. Dižu svi, pa trgovci na kraju zbroje i to ti je to!‘ - daje nam trgovkinja uvid i u drugu stranu medalje.
- A zašto je uprava pazara u benkovcu uvela plaćanje rezervacije? Zato što je njih masu to koristilo, pa bi došli, a često i ne bi, dakle da se spriječi zlouporaba! I uvede red! Ali je to sve skupa diglo cijene. I ko će to na koncu platit, nego kupac? A ko drugi! U Šibeniku je, fala Bogu, cijena ostala ista, nisu još dizali placarinu. Ali, svejedno nema nikoga. Dok ne dođu ovi turisti liti, oni malo dignu promet‘ – priča Grozdana koja je na ovom svom banku stalna od 2012. godine, odakle je došla iz svog Eleketromaterijala. Na poljometarijal – suhe smokve, usoljene i ušećerene bajame, maslinovo ulje, suhi bob. Evo, jedna je gospođa Primoštenka uzela pola kila za posaditi. Isklijat će, kako neće, veli joj Grozda.
A onda se opet vraća nama. I Tržišnoj problematici. Ova je godina, tvrdi, bila najlošija. Nit se osjetio Božić nit Nova godina! Cijene su na pijaci skočile, ali su skočile i u nabavi – suhe smokve si prije mogao naći na veliko od 15 do 20 kuna. Sad su šest ili sedam eura, ne da ih nitko niže! Tako ti je to – ponuda i potražnja!‘ - pametna je naša Grozda. Da nije, al bi ona vako prosperirala, i za novine govorila!
A o tome da će bojkot nešto uspjeti, malo je skeptičan medar Ante Kovilić. Veli, bilo je puste muke dok se nije uvela neradna nedilja, puste je narod oko toga izvodio monade. Da je bilo moguće tražili bi da se radi i na Božić, i da se ne zatvara ni na Ponoćku. A sad sami zazivaju da se ne kupuje!
- Ja nemam ništa protiv, i meni bi to išlo na korist, jer i ja sam, kad ne prodajem med kupac, pa bi i meni išlo u interes da cijene budu manje‘ - veli Kovilić, koji se sjeća kako je to bilo 1967. godine kada je on kao sedmogodišnjak došao iz Rupa u Šibenik, na Šubićevac.
Nedjeljom ništa nije radilo! Baš ništa, čak ni pekare. Kruh se kupovao dan unaprijed! Nitko nije smio izrabljivati radni narod na dan nedjeljnog odmora! To je bila direktiva koja se strogo poštovala! Bila je samo jedna samoposluga koja je bila zatvorena i gotovo! I navikneš se! Kome danas fali to što se ne radi nediljom? Nikome! Svako čudo za tri dana!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....