Šetnica kroz Kanal sv. Ante i brdo Pisak nisu jedine destinacije dovoljno blizu, a opet, dovoljno daleko od grada kojima Šibenčani rado prošetaju vikendima ili sunčanim poslijepodnevima.
Često odredište građana, ali i radoznalih turista svakako je i brdo Smričnjak koje nad gradom "bdije" na njegovu zapadnom dijelu. To brdo pod gustom šumom, s masivnim bunkerom koji su na vrhu prije više od 70 godina, podigli talijanski okupatori u Drugom svjetskom ratu, mnogima je zanimljivo i zbog toga, ali i činjenice što se s tog mjesta pruža prekrasan, drukčiji pogled na Šibenik od onoga na koji smo naviknuli. Odavno su to, kazuju nam mještani Crnice i Njivica, zaključili i turisti koje put nanese u taj dio grada, pa se kod Šibenčana znaju zanimati kojim putem do vrha.
Nas je, pak, na Smričnjak uputio Ive Vudrag, bivši radnik TEF-a, i sam ljubitelj prirode. Dobro, veli, poznaje to mjesto još iz mladih dana. Često je tamo odlazio, a drži da bi za Šibenik mogao biti poput "malog Marjana". Put do vrha pokazao nam je Mladen Kendeš kojeg smo jedinoga zatekli pri usponu, baš tamo gdje su nam prstom pokazali Karmela i Jere Labor čija je kuća posljednja na brijegu sagrađena prije 45 godina.
Na Smričnjaku su, reći će Jere, naši branitelji 1991. godine s generalom Rahimom Ademijem postavili minobacačku bitnicu s koje su mogli tući neprijatelja na šibenskom mostu, pa je brdo i iz tog aspekta zanimljivo.
Izazovan uspon
Put ka vrhu bio je izazov. Poprilično je strm i dijelom vodi kroz šumu, na mjestima jedva uočljivom stazom do zapadne strane na kojoj je veliki bunker. Sugovornici su nas upozorili da se ne začudimo tragovima divljih svinja i lisica jer im je netaknuta priroda Smričnjaka dom ili makar prolazište.
Pogled s vrha na stari dio Šibenika, nekadašnji Castrum, gotovo nam je oduzeo dah i bio najveća nagrada za penjačke trude: grad je s tog mjesta kao na dlanu s Tvrđavom sv. Mihovila, predjelom "među zidinama", katedralom sv. Jakova i morem. Prizor kakav se pamti.
A u unutrašnjosti bunkera koji robusno dominira u kamenjaru, vanjsko svjetlo dopire tek kroz nekoliko otvora za oružje. Vlažni zidovi puni su ispisanih imena, znakova i natpisa. Prevladavaju oni iz godine 1983., iz vremena kada je na Smričnjaku još stražarila vojska bivše države, smatrajući da bi je mogao napasti i sam NATO. Sličnu retoriku imali su i talijanski fašisti smatrajući da bi se 1942. baš u Dalmaciji mogli iskrcati zapadni saveznici i tu, umjesto u Normandiji dvije godine poslije, otvoriti famoznu "drugu frontu".
Pri ulazu u utvrdu putnika - namjernika dočekuje natpis "samo Šibenik" uz svu silu godina, inicijala i datuma. U polumračnim prostorima s betonskim "klupama" posjetitelji baš i nisu marili za ekologiju "dekoriravši" ga limenkama, kutijama, bocama, papirima, plastičnim vrećicama...
Bi li se to mjesto moglo urediti kao još jedan od lijepih gradskih vidikovaca s minimalnom ulaganjima? Među stanovnicima gradske četvrti nemalo je zagovornika te ideje. Ipak, zasad je to malo vjerojatno, jer je gradska vlast zaokupljena drugim prioritetima.
Brdo pamti slavne dane
Na silasku, koji je, očekivano, prošao s manje napora, pozvani smo u kuću Laborovih. Gospođa Karmela ispričala nam je o svojim učiteljskim godinama u Gorišu, a Jere, hrvatski branitelj i ratni vojni invalid, o tome kako se upravo sa Smričnjaka branio Šibenik u kritičnim danima rujanskog ratnog podviga '91. godine kad su neprijateljske granate padale oko njihovih kuća. U svojoj prostranoj kući na uzvisini i čistome zraku, sada uživaju svoj mir.
A dokone momke iz Crnice zatekosmo u uživanju u obližnjem kafiću uz pivo i biljar. Jedan od njih, Goran Nadoveza, opisao je brdo Smričnjak kao omiljeno izletište na kojemu je sa svojom generacijom provodio dane djetinjstva. U sjećanje je prizvao i poznate šibenske sportaše iz toga dijela grada, nogometaša Peru Nadovezu i "Krkina" veslača Damira Trlaju čiji se olimpijski četverac za natjecanja pripremao upravo na tom brdu. Sve se to na svoj način uklopilo u šibensku priču sa zapadne strane grada.