Iako se nekad masovno hodilo na ove utvrde, danas su posjetitelji rijetki. Ne samo zbog prijeteće epidemije i zakasnjelog proljeća, posjet i obilazak sv. Ivana je, kako stoji na jednom znaku na prilazu, "strogo zabranjen".
Sanacijski radovi traju više od dvije godine uz sporenje oko izvođenja projekata i novih sadržaja. Stara limena vrata na ulazu kroz bedem lokotom su zatvorena i kad se ne radi.
Slično je bilo i kad smo zadnji put bili na tom mjestu, točno 2. studenoga 2020. godine. Ali radnici su nas tada pustili da uđemo.
Dok je tvrđava Barone, s obzirom na uvjete, lanjske godine bilježila dobru posjećenost, na sv. Ivanu je – lokot.
Šibenčani su oduvijek voljeli obilaziti svoje tvrđave, uključujući i najatraktivniju, sv. Mihovila. Uživati u panorami grada i šetati čistom prirodom, ali gdje se sada u ovo teško koronarno doba ipak ne vidi mnogo ljudi
Ovog puta zaputili smo se iz predjela Varoša uzbrdo Ulicom Nikole Tesle, koja je na neki način prečac do tvrđava. Ali, avaj!
Uska, strma ulica raskopana je mjesecima zbog radova na temeljnoj infrastrukturi. Njome se jedva može proći, skačući preko dasaka, nad iskopima, uz strojeve što tutnje, buše ili nasipaju. Na tom potezu stanari okolnih kuća jedva da iz njih mogu izlaziti.
A put, staza do Baronea u podnožju tvrđave posve je zapuštena, kamenita, neprikladna za hod. Pri ulasku ćete platiti 40 kuna, uživati u vidikovcu, popiti kavu i, ako rade audiovizualni sadržaj, otići u daleku prošlost.
U vrijeme našeg nailaska zatekli smo ondje samo jednog posjetitelja s djetetom, uz sadržaje namijenjene djeci. Na gornjoj razini utvrdu "čuvaju"“ i dva stara topa, izlivena prema originalima koji su je branili od turskih navala.
Otud do sv. Ivana put je nešto bolji. Vidjeli smo, njime prolaze i automobili. Kamo?
Došli smo pod bedem s nabacanim brdom zemlje i kamenja s gradilišta. Ulaz sa starim limenim vratima – zatvoren. U podnožju nema niti jedne klupe za predah kako bi u tišini gledali Šibenik.
Tvrđava sv. Ivana, po imenu brda s kapelicom i kasnije nastambom za pustinjaka, sagrađena je pod patronatom Venecije u vrijeme dužda Leonarda Foscola (u šibenskoj staroj jezgri postoji i gotička palača Foscolo) radi obrane od Turaka u Kandijskom ratu 1646. godine.
Gradnju su svesrdno pomagali i sami Šibenčani. Podignuta je u samo dva mjeseca, baš kao i Barone, koja se od početka 20. stoljeća (1912. godine) zvala Šubićevac. Prema istoimenoj šumi nazvanoj po plemićkoj lozi Šubića.
Odnedavna je promijenila naziv pa se sada službeno zove Barone, po austrijskom barunu Degenfeldu, vojskovođi i "strategu" koji ju je gradio i njome zapovijedao. Neki, ne bez ironije, kažu kako je tako i za turiste pogodnije, i možda – "finije".
Na tvrđavi sv. Ivana, nakon što se temeljito obnovi, postavit će se i takozvani turski šator, s artefaktima i likovnim prikazima iz toga doba. Ima onih koji se protive takvoj zamisli. Tijekom 19. i 20. stoljeća obnavljane su slične utvrde i kašteli u zemljama Sredozemlja, sačuvavši uglavnom svoj izvorni oblik.
Iako ni Barone još od nastanka nije imala značajnijih graditeljskih obilježja, ni izvana ni u unutrašnjosti, njezin današnji izgled s modernim ostakljenim objektom i okolišem ne da naslutiti kako je nekad bilo. To se može naći jedino u prigodnim prospektima za posjetitelje koji o svemu tome nešto govore. Šibenskim tvrđavama upravlja ustanova "Tvrđava kulture", na čelu s Gordanom Barišić Bačelić.
Šibenik je u prošlosti slovio kao jedan od najbolje utvrđenih gradova na obalama Jadranskoga mora.
Treba vjerovati, da neće proći dugo kad će svoje četiri obnovljene utvrde – "četiri viteza", kako ih je narod zvao – grad posve otvoriti posjetiteljima s iznimno bogatom ponudom kakve malo gdje ima.