Uopće nemam ideju na koji način zahvaliti osoblju šibenske bolnice na nadljudskom trudu kakav svakodnevno ulažu za brigu o najtežim bolesnicima od COVID-a. Na koji način im se odužiti u ovakvom sustavu javnog zdravstva? Jer, da im Vlada odjednom ponudi trostruko veću plaću, većina ljudi mijenjala bi to za deset dana godišnjeg odmora, što im nažalost, ne možete priuštiti usred vrlo teške i neizvjesne situacije s epidemijom koronavirusa za koju još uvijek ne znamo koliko će trajati.
Riječi su to dr. Kristijana Stipaničeva, ravnatelja Opće bolnice Šibenik, usred još jednog dana sa zabrinjavajućih 429 oboljelih u županiji i devetnaest najtežih pacijenata priključenih na respirator u šibenskoj jedinici intenzivnog liječenja.
- A sustav troši, melje osoblje na toj svakodnevnoj bojišnici za ljudske živote obuzete podmuklim virusom. Nakon dvije godine nadljudskih napora, neke su sestre i tehničari došli do prijelomnice i sve intenzivnije razmišljaju da odu iz struke ne bi li spasili sebe same i dobili natrag svoje živote, makar po cijenu da imaju dvije-tri tisuće kuna manju plaću - s težinom u glasu kazuje ravnatelj.
Tome treba pridodati i svakodnevne napade rodbine pacijenata, napominje dr. Stipaničev u osvrtu na svjedočenje liječnice - anesteziologinje, dr. Tatjane Petković, koja je u sklopu HTV-ove reportaže s odjela intenzivne njege opisala kako je zbog smrti jednog pacijenta priključenog na respirator njezina kolegica od jednog člana obitelji umrloga u lice dobila prijeteću poruku:
- Već ćemo te mi pronaći, znamo gdje!
Ne samo dr. Petković, nego i svi ostali koji rade na 'intenzivnoj' bili su pogođeni tim riječima i osobno ih proživjeli, šokirani i ostavljeni u strahu od takvih napada, kao i oni koji su ih doživjeli na svojoj koži, premda nikakvog stručnog propusta nije bilo.
- U svojoj drastičnosti, to je ipak bio izdvojen slučaj, kaže dr. Stipaničev, međutim svi su oni svakodnevno izloženi sumnjičavim preispitivanjima i verbalnim napadima kada obitelj zamjera zašto nije primijenjena terapija za koju su negdje pročitali da pomaže! Sve to ljude, ionako potrošene preko svakih granica, dodatno iscrpljuje i naprosto troši - veli dr. Stipaničev.
Jedinica intenzivnog liječenja raspolaže ukupno s dvadeset respiratora, no zbog prijeke potrebe iz vlastitih rezervi dodat će još četiri anesteziološka uređaja. Premjestit će ih iz operacijskih sala budući da je operacijski program ionako smanjen zbog epidemije.
- Nakon onoga što se pričalo za omikron, da ima blaže učinke na zdravlje, ipak se pokazalo da je pritisak nepromijenjen: od broja inficiranih deset posto dospije na bolničko liječenje, no još uvijek nemamo točne rezultate sekvenicioniranja, te pretpostavljamo da je zastupljenost omikron soja u odnosu na deltu otprilike osamdeset prema dvadeset - kaže dr. Stipaničev.
Na pitanje postoji li mogućnost da im stručno osoblje pritekne u pomoć iz nekih drugih sredina ili medicinskih službi, ravnatelj odgovara da je to nepremostiv problem.
- Medicinske sestre i tehničari koji rade u intenzivnoj jedinici visoko su trenirani stručnjaci i dugogodišnji radnici čija obuka za rad na respiratorima traje devet mjeseci do godinu dana najmanje. Kada bih s bilo kojeg drugog odjela povukao i tri medicinske sestre da zamijene jednu s intenzivne njege, ne bismo dobili isti efekt, premda su istog temeljnog obrazovanja jer to nije nimalo jednostavno, to je visoko specijalizirano liječenje na vrlo složenom uređaju kao što je respirator - objašnjava dr. Stipaničev.
Uostalom, svima u zemlji trebaju ti specijalizirani kadrovi i ne možemo očekivati da nam ih netko, gdje je situacija eventualno lakša, pošalje u ispomoć, da bi se natrag vratili iscrpljeni.
Djelatnici u jedinicama intenzivne njege praktički su nezamjenjivi i zato im treba dignuti spomenik. Riječju, slikovit je dr. Stipaničev, oni su kao marinci, po noći i po kiši, disciplinirani i predani zadatku koji treba izvršiti na spašavanju života.
- Liječnici kod nas rade svaki treći dan po dvadeset i četiri sata i svi su, zajedno sa sestrama i tehničarima, stavili u drugi plan vlastite potrebe i obitelji, a kraj se ne nazire...
