Projekti „Napunimo baterije!“ i „Design&Build“ doveli su, krajem prošle godine, deset studenata krajobrazne arhitekture iz Amerike na Prvić, uz različite stručnjake koji su predavanjima i radionicama razbili otočku monotoniju poslije sezone.
O toj smo avanturi već pisali, a sada, nakon što su mu se slegli dojmovi, nekoliko rečenica (dobro, ipak malo više od nekoliko) napisao je i šibenski krajobrazni arhitekt Mate Rupić, jedan od glavnih krivaca za sve ono što se tih dana događalo na brdu iznad Prvić Luke. Evo što kaže...
Napunimo baterije!
Radni je dan, onaj pravi zimski, s kristalno čistim nebom i zubatom burom. Izlazite s posla i hitrog koraka žurite preko rive da što bolje iskoristite pauzu. Na terasi kafića srećete staru prijateljicu ili znanca i naša priča počinje. Kako biste reagirali kad bi vam netko poznat ili blizak na kavi prenio priču o grupi mladih koja je krajem 2024. godine iz SAD-a doputovala na mali otok u šibenskom arhipelagu i tamo se nastanila na više od mjesec dana? “Pa dobro, šta, meni ne smetaju...”, možda biste već u uvodu zaključili i pažnju sa sugovornika preusmjerili na slučajne prolaznike.
Zamislimo, međutim, da vam ovaj (ili ova) ne da mira i nastavlja: grupa djevojaka i mladića došla je, dakle, na otok početkom studenoga prošle godine i na njemu se zadržala sve do sredine prosinca. “Ma neka mladih, meni je to okej...”, ponavljate već izrečeni odgovor. Fokus vam je još uvijek na ženama i muškarcima što se, u pomno odabranim zimskim odjevnim kombinacijama i s još pomnije biranim sunčanim naočalama na licu, prešetavaju rivom. Kako ste vrsni poznavatelj običaja lokalnog stanovništva i migrantskih ruta turista i sezonskih radnica i radnika što se u godišnjem ritmu kreću vašim habitatom, počinjete ipak procesuirati sugovornikove riječi. “Jedanajsti misec na otoku, mladi Amerikanci...”, pomalo nezainteresirano i nevoljko krećete analizirati. “Hm. Turisti nisu, garant. A berači maslina... ma nema teorije! Ko zna šta si ti čuo/la i od koga… M’ajde, pusti me ti i mladi i Amerika.”, kratko odgovara stereotipni dalmatinski cinik u vama, dok gospođa u visokim crnim čizmama skuplja “minuli rad” što ga je na izlizanom bijelom kamenu ostavio njen maltezer.
More se lijeska, u daljini strše vrhovi arhipelaga, a iznad horizonta kruže dva galeba. Ne interesiraju vas ni današnje dnevne novine, a kamoli “rekla-kazala” priče, dok žmireći prema suncu miješate kavu u šalici, a žličica od nehrđajućeg čelika s ugraviranim brandom talijanskog espressa resko zvonca od keramiku.
Vaš sugovornik, uporan kao državni namet i osokoljen vašom poslovičnom responzivnošću, žustro nastavlja svoju štoriju. Došli su, znači, na otok u toj crnoj vremenskoj rupi, točno između perioda branja maslina i Božića, u vrijeme kad i vlasnici tamošnjih nekretnina navraćaju tek po potrebi, a Jadrolinijina “Lara” nekad ni toliko. Kažu da se njih 10 na državnu brodsku liniju 505 ukrcalo pod okriljem mraka i da su za cijelog boravka bili redovito viđeni u dućanu, u šetnji po brdima i na zajedničkim večerama u jedinom mišćanskom hotelu. Osoba čiji ste poziv na kavu rano jutros prihvatili, razumije se, poznaje neke od otočkih očevidaca i “iz prve ruke” je čula kako su spomenutu mlađariju često viđali kako po otoku nešto proučava i mjeri, naprijed-nazad potežući alate i materijal. Baza operacije im je, ne bi očevici lagali, ni manje ni više nego glagoljaški samostan iz 15. stoljeća. Kažu da svako jutro u malim grupicama, obučeni u radna odijela ulaze u kamenu utrobu zgrade u samom centru luke i tamo ostaju do mraka. Nitko od očevidaca nije se usudio proviriti u klauzuru samostana Crkve Gospe od Milosti, ali su se lijepo čuli zvukovi alata iz, kako se čini, improvizirane radionice iz koje su frcale iskre, krojio se čelik i drvo te brusilo i zavarivalo nekakav... vanjski namještaj?
“Ajde. Moran ić radit”, možda bi odgovorio spomenuti cinik. Ustali biste žustro od stola i, kao po pokori, udaljili se s terase kafića, ostavljajući napola popijenu kavu iz koje su vam svaki gušt izbila naklapanja o nekakvim vražjim Amerima i njihovoj jeseni na otoku. Drugi mogući scenarij je da bi se u vama ipak probudio interes za priču, na čas biste zaboravili na prolaznike, maltezere i galebove i okrenuli se prema naratoru, željni nastavka. “Ok, ko je na kraju ta ekipa? Neka čudnovata vjerska zajednica? Program za odvikavanje? Bravari-šegrti na razmjeni u sklopu nekog EU projekta?”, neka su od rješenja koja bi vam jamačno pala napamet. Pa, iako svaka od tih opcija zvuči sasvim moguće, slobodno naručite još jednu kavu, smotajte cigaretu i poslušajte ostatak. Radilo se o 8 djevojaka i 2 mladića, studenata iz raznih dijelova SAD-a, s Filipina i iz Tajvana, koji su na otok došli osmisliti i urediti prostor napuštene topničke bitnice što ju je na vrhu strmog brda iznad izgradila vojska Kraljevine Jugoslavije, prije gotovo stotinu godina.
Priča zapravo tek počinje. Ako smo vas ovim uvodom zainteresirali, prijeđimo na činjenični pristup pa krenimo redom: Što, kako i za koga?
Dakle, što?
Radi se o projektu kojeg su još u veljači 2024. osmislile članice Udruge “Otok” iz Prvić Luke i krajobrazni arhitekt (potpisnih ovih redaka), za potrebe apliciranja na Javni poziv Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, nazvanog “Napunimo baterije!”. Ambicija da se zaravnjeni vrh brda (na povijesnim kartama označenog toponimima “Lovrenčevica” i “Kapela”) i njegovi prilazi i ostaci vojne arhitekture te šuma alepskog bora očiste i funkciji vidikovca pridodaju mogućnost odmora, boravka i sigurnog istraživanja, počela je prošlog ljeta poprimati sasvim novi karakter. Dogovorena je suradnja s University of Washington, američkim sveučilištem u Seattleu, točnije njihovim programom Design&Build kojeg vodi prof. Daniel Winterbottom. Lokalne entuzijastkinje, okupljene s ciljem “skrbi o baštini i održivom razvoju zajednice” tako su na raspolaganje dobile umove pune ideja i vrijedne ruke desetero studentica i studenata te iskustvo i energiju njihovih mentora (osim spomenutog dvojca studentima su pomagali i arhitektica Ivana Ljubanović i krajobrazni arhitekt Luka Jelušić). U kratkom roku “dati ruke” pristali su i Mjesni odbor Prvić Luka i Grad Vodice i proces je mogao početi.
A kako?
Korak po korak, prateći pomno razrađen raspored “design” i “build” faza i uz nemalu dozu fleksibilnosti, prilagođavajući se brodskim linijama, vremenskim (ne)prilikama i prekidima u opskrbi strujom, prva dva tjedna na otoku prošla su u detaljnim pregledima terena, izradi snimaka vanjskog i unutarnjeg prostora te razradi ideja. Valjalo je pažljivo oblikovati taktike unaprjeđenja prostora i okoliša, poštujući njegovu kompleksnu prošlost i trenutačni karakter. Generirati rješenja koja će “lokalce” i posjetitelje motivirati da “gore” provedu više vremena i privući nove korisnike, bez pribjegavanja jeftinom spektaklu i nagrđivanju prirode - bio je glavni cilj.
Na putu prema njemu grupa studenata marljivo je skupljala informacije i mišljenja mještana, ali i stručnjaka poput Zlatke Rodin iz Memorijalnog centra Faust Vrančić i arheologa Andrije Nakića, vrsnog znalca o povijesti bunkera šibenskog područja. Jedina ograničenja bila su dostupnost materijala i budžet za njihovu nabavku. “A ko će van varit?”, upitao je spremno jedan od mještana mentore. I ostao zbunjen, sve se češući po glavi, dobivši odgovor “Mi! Nas par koji znamo i ‘dica‘ koju ćemo naučit.” “Oni će varit?”, ponovno je upitao, sada stisnutih ustiju i obrva, kao da pokušava shvatiti radi li se o naivnosti ili tek lošoj usputnoj zajebanciji. “E, oni će varit, naučit će”, inzistirali su mentori kroz prkosni poluosmijeh.
A “dica” zaista jesu učila, primijenila i podijelila novostečeno znanje s vršnjacima. Faza izvedbe počela je radionicom čvorova i pletenja mreže namijenjene dječjoj igru ili lijenom promatranju krošnji i neba. “So, we have the fisherman knot and half-fisherman knot...”, uz osmijeh je ponavljao voditelj Franko Bilić zvani Gogo. Na drugom kraju “sela”, od šperploče i otpadnih dasaka izrađivali su se prototipovi namještaja i postupno dobivali odgovori na pitanja o ergonomiji, dimenzijama i načinu na koji će se finalni modeli sastaviti. Isti tjedan grafički dizajner Lovro Vudrag pomogao je studentima osmisliti intervencije bojom na vojnim objektima, zamišljene kao putokaze prema vrhu brda.
Projekt je napredovao i tekao glatko, a finalna realizacija bila je samo pitanje vremena. Sve dok zubatu buru nije zamijenilo “ludo” jugo. “Kiša i onda još kiše”, glasile su prognoze svih aplikacija s podacima za ovaj dio Jadrana. “Ako ubrzo ne nađemo prostor radionice, nema šanse da ćemo sve stići”, glasio je turobni zaključak mentora. Ali kako, gdje? Nadstrešnica lokalne pizzerije puštala je vodu, napušteni kompleks odmarališta “Društva naša djeca” nije opskrbljen strujom, a konobe su sve zauzete i pune vina i maslina, koje dio otočana još uvijek čuva u morskoj vodi do obrade u uljari. Svaka nevera, međutim, ima svoj kraj. Baš kao što svaka otočka priča među svoje likove broji i mjesnog svećenika. U pravo vrijeme, kao prasak jutarnjeg sunca iznad Lupca, pojavio se osmijeh župnika don Bože. “Ima jedna prostorija u samostanu, gdje bi možda mogli raditi…”
Nakon osiguravanja radionice, krenula je zadnja faza projekta, jurnjava u kojoj se studentska mladost nije fizički ni psihički štedjela i u kojoj se pribjegavalo raznim, često anegdotalnim improvizacijama. Kako bismo inače doživjeli scenu u kojoj par mladih djevojaka ne skida s glave maske za zavarivanje sve dok iz mraka radionice na svjetlo dana ne izađe čelična konstrukcija valovite forme, dugačka čak 220 cm i široka 90 cm? Ili, pak, onu gdje sljedeća ekipa brzinom F1 box teama taj golemi kostur iznosi na čišćenje i pituravanje, dok se s mobitela na podu košarkaškog igrališta “vrte” pop glazba i podcasti raznih tema? Ili možda onu kada zubato sunce tek probija prve zrake po rivi na čijem kamenu, u rano jutro hladnijem od leda, njih 10 sjedi i marljivo crta pejzaž koji ih okružuje? Jedino u anegdoti kakvu bi u svoj notes po “partenci” s otoka upisao Miljenko Smoje ili u najnovijem singlu Valentina Boškovića...
Eto kako, redovničkom posvećenošću i uz pomoć toliko velikog broja ruku, da bi imena njihovih vlasnika nabrajali do sljedeće zime. Suvremenim rječnikom, participativno, kroz suradnju i sa “sklepanom” listom alata. Upravo je tako nastao projekt, na krilima energije čiji se valovi rebate Lukom i otokom, uz veliku dozu ljubavi prema pozivu i zanatu. Sve to temelj je za takve, “community” projekte. Točno tako se plato (uz veliku pomoć PEU Stribor) očistio od otpada, uredio teren i orezala stabla, a istom metodom nastali su i: oslikani uzorci šibenskog pletera; kompozicija od 3 mreže ispletene među borovima; 3 velike klupe-ležaljke i 2 manje klupe-fotelje, postavljene uz točku odakle se pruža pogled na pučinske otoke šibenskog arhipelaga i plavetnilo koje ih dijeli i povezuje. I sve to u mjesec dana!
I, na kraju, za koga?
“To bring design to those with little or no access to it”, tako cilj svojih projekata često sažme prof. Winterbottom. Ili na standardnom hrvatskom, pružiti zajednici znanja iz oblikovanja kojima inače nema pristup, jer ih najčešće ne može financijski priuštiti. Prostor i sve projektom realizirane intervencije u potpunosti su javni, slobodni i svima dostupni. Ukratko, za sve: starije mještane koji već imaju ritual uspona na “Bateriju”, mlade u potrazi za “zenom” i one najmlađe koje će zatečene strukture i prostor motivirati na brojne i nezamislive oblike igre i maštanja. Za zaljubljenike u otok i one koji će to tek postati, bilo da na njega Jadrolinijom, taksi brodom ili vlastitim plovilom nabasaju jednom ili mu stalno “hodočaste”. Nadalje, za sve koje imaju slične ideje, kao presedan i primjer da se i najskromnijim sredstvima i na “zabačenom” mjestu mogu raditi drugačije, tople i vesele stvari. I naposljetku, za iste one koji su projekt iznijeli, studente. Pripadnike generacije kojoj svatko “drži predavanja”, a rijetki ih uče. Radišne i odgovorne mlade ljude što su ostavili trag u prostoru koji im ranije nije bio blizak ni poznat i uz kojeg ih ništa nije vezivalo, a sada ga sa sobom nose kroz svijet. I ne samo nose, već pokazuju roditeljima, prijateljima i sugovornicima na kavi, prenoseći priču o otoku, njegovoj zajednici i mjestu na kojem je donedavno bila tek betonska ljuštura, jedna od mnogih koje su razne vojske kroz stoljeća razbacale po ovom i drugim arhipelazima i ubrzo prepustile prirodnoj sukcesiji.
Naša “štorija” prije svega je priča o njima. I to kakva, ona u kojoj mladost izlazi kao pobjednik i nastavlja borbu za svoje mjesto pod suncem, sada opremljena samopouzdanjem i vrijednostima koje je u njih utkalo mjesec dana na malom otoku u šibenskom arhipelagu i koje su, uz pomoć raznih ruku, stvorili sami.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....