To se zove reklama! Ivana Brkljačić učinila je Murter, Slanicu i kavu od sedam kuna – viralnom. Kad u sveznajući i svevideći Google upišete Ivana Brkljačić, neće vam se otvoriti ništa drugo doli to kako je proslavljena hrvatska atletičarka, rekorderka u bacanju kladiva, šokirana cijenom kave na jednoj od najljepših jadranskih plaža, na murterskoj Slanici. I to kako šokirana! Pozitivno! Samo sedam kuna! Bravo! Živio gazda, klikće Ivana, a s njom – masovno – i cijelo internetsko općinstvo i razdragana Hrvatska, koja Ivanin status ushićeno lajka i šera. Tako treba, a ne kao ovi derikože, po Stradunu i na Hvaru, kava im je po zlato!
Dati joj zahvalnicu
Trebala bi joj TZ Murtera uručiti zahvalnicu, a načelnik je primiti u audijenciju. I platiti joj smještaj sedam dana, dati joj mukti kod kojeg od mještana. Koji joj pišu – "Ivana častim te janjetinom na Lapeli, poslje idemo u Tisno na parti, ja sam lola šta vozi renola..., ja imam sve samo neman rasnu crnku..."
Nema te marketinške akcije koja im je mogla ovako izbrendirati i izreklamirati misto. No, ima i onih koji misle skroz obratno. A to je da je Ivana mogla i primučat. I zatomit svoje oduševljenje. Jer, kad im sad na njihovu lipu, malu i jeftinu Slanicu navale stotine, i tisuće Hrvata i svih ostalih turističkih mrava, odnit će je vrag. Nećeš imat mista ni šugaman stavit, niti ćeš moć katrige u kafiću nać. Kavu ćeš morat čekat uru, a ako je i dobiješ, ko zna kakva će bit. Ko će zapantit – "mali makijato s ledenim mlikon u veliku ćikaru, malo duži, s jednin cukron za mene, i jedan veliki, s toplin mlikon, u široku ćikaru, ako imate..." A kad imaš dva uvik ista gosta, ne moraš se ni mučit bilit zuba. Mala nosi, i ne pita, zna šta piješ. E, Ivana, Ivana...
CAFE BAR "GARAGE" – Eto, da nije bilo Ivane, ne bi znali ni da je u Šibeniku, u popularnom kafiću "Garage" kava isto sedam kuna. A k tome je, pored ovako povoljne cijene, ponedjeljkom za penzionere još i povoljnija, jer im je kava - besplatna. To nije objavila Ivana Brkljačić nego je ispod njezinog teksta objavio naš Šibenčanin Igor Barin. Kojem zahvaljujemo u ime umirovljenika Krešimirova grada. Svaka čast, krasna gesta! I od Igora i od gazde "Garaže"!
VODICE SU PUNE BICIKLISTA - Vodičane ne muči skupa kava, nego parking. Koji je u prvoj zoni 15 kuna. Pa se onda žale kako moraju cijenu kave od devet, deset kuna zbrojiti s parkingom. – Pa se vi onda čudite zašto je u Vodicama sve popularniji prijevoz – bičikletom! Puno je misto biciklista! A kako je gorivo počelo krešivat, bit će ih još i više! – vele nam čitatelji. Dakle, u Vodice je najbolje uputiti se na bicikli!
Litnja spiza
KONOBA "MARENDA" – Catering za nedavnu zatvorenu soareju ispred katedrale, koja je silno naljutila Šibenčane – zatvorilo im je prolaz preko Trga, do rive – stigao je čak iz Slovenije. To ih je još više razljutilo. – A što fali našoj spizi? Cili svit dolazi u "Pellegrinija", a njima ne pježa? A ako neće u restoran ovjenčan Michelinovom zvjezdicom, šta fali našoj "Marendi"? Eto, tamo je uvijek barem jedno dnevno jelo, u utorak je na meniju bila prava litnja spiza, punjene paprike s pireom, za 50 kuna. Porcija je obilata, kuharica Monika to spravi za prste lizati, hladna je žuja 15 kuna. Ivana, čekamo te!
BUFFET "ŠIMUN" – Slične su cijene – a i ponuda – i u buffetu "Šimun", na putu prema željezničkom kolodvoru. Ili što bi Šibenčani rekli – kod Socijalnog. S tim da se, ako se uzme mala porcija, može proći i skoro upola jeftinije. Spiza je domaća, narodna, a jedino što baca na EU je navada turista da kad pitaju "Di je Šimun?" pitaju – Veriz d Si Mun? Pa Šibenčani misle da pitaju za - Morski mjesec. Mučio se s odgovorom na to pitanje i Dino Karađole, direktor TZ-a grada Šibenika, kad su ga pitali gdje je taj restoran, koji je imao izvrsne online ocjene posjetitelja, a on nije imao pojma. Dok nije skužio da je Si – mun zapravo naš, domaći "Šimun". Pametno uloženih 50 kuna.
Jeftini put
PERKOVIĆ – A izvrsno uloženih 50 kuna, ako ste već marendali, bit će vam i za dvije povratne karte do Perkovića i nazad. Za putovanje vlakom. Vlak je čist, uredan, ima i klimu, a garant neće u njemu bit ni gužve, s obzirom da skoro prazan prometuje. Jedino se zna dogodit da – ne dođe. A ako dođe, odvezite se se njim u romantičnu vožnju u prošlost, u Mediteran kakav je nekad bio, u Perković koji je i dandanas isti kakvim ga je Franjo Josip napravio, a Arsen Dedić opjevao. Učinit će vam se tamo gdje su se nekad spajali i razdvajali Šibenik i Split da još uvijek čujete maestrovu "Djevojku iz moga kraja", kako ide preko Knina do Zagreba, učinit će vam se da vidite male "mažoretkinje iz Ripišta", ili da netko nekog ispraća u vojsku – "Ej mašino, pusti paru jače, da ne vidim kako draga plače." Svašta će vam se učiniti, a sve to, cio taj "trip" za samo 50 kuna. Za vas i partnera. Ivana, ne propusti nikako. Ako nemaš koga povesti, prihvati onaj poziv s Kapele.
KAPARI U KALELARGI – Kao i uvijek, u nas su najbolje stvari besplatne. Samo treba imati oči za vidjeti ih, uši za čuti i vrijeme da im se posvetiš. Eto, ako ste u Šibeniku, u Kalelargi, obavezno kad dođete do pravoslavne crkve, do Trga četiri kafića, svrnite pogled kako biste vidjeli to malo, zeleno čudo u kantunu zida. U jednoj maloj rupi između kamenih blokova, u zidu, u živom kreču, u ničemu, ono alkemičarski stvara nešto - čudesno, lijepo, bujno, cvatno, životno, mirisno. Svake godine ponovo, nanovo, ab ovo. Dalmatinska orhideja, Capparis Spinosa. I mislite svake zime, kad nestane, kad se povuče u rupu, kad na studeni i buri ostane samo par suhih, golih prutića, kako joj je ovo zadnja zima, kako ju je led odnio, kako se više nikad neće zazeleniti. Kako je ovo bio – ili jest – kraj. A ona svakog prolića nanovo brukne, rukne, uskrsne iz ničeg. Iz kantuna crkve, iz molitve, iz kamena, iz amena..