U moru loših vijesti koje su pratile kraj prošle godine, strahova i nelagoda koji su budili velike brojke oboljelih od bolesti COVID-19 i, posljedično, pooštrene epidemiološke mjere, te naposljetku šok izazvan stravičnim potresom na Baniji, šibenskoj je javnosti pomalo promakla jedna dobra vijest. Stigla je sredinom prosinca i bila je adresirana na Jasminku Paić, profesoricu povijesti u šibenskoj Gimnaziji Antuna Vrančića.
Naime, poznata šibenska profesorica s 38-godišnjim stažom kroz čiju su učionicu prošle generacije mladih i koja je svojim radom ostavila značajan pečat u kulturnom životu grada, dobitnica je Nagrade "Ivan Filipović", najvišeg državnog priznanja za ostvarenja u obrazovanju. Uz profesora, dugogodišnjeg ravnatelja šibenske Gimnazije i kroničara grada Ivu Livakovića te profesoricu hrvatskog jezika Vesnu Mršu, Paić je treća šibenska prosvjetna djelatnica nagrađena tom nagradom koja se, usput rečeno, dodjeljuje još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Zatečena viješću, Paić i danas, mjesec dana nakon što joj je to priopćeno najprije telefonom, a potom i službenim dopisom, o tomu govori vidno ganuta, ne krijući da ju je poziv iz Zagreba gotovo rasplakao.
– Kad su me telefonom nazvali iz Ministarstva znanosti i obrazovanja da mi to kažu i čestitaju, bila sam toliko dirnuta da mi se grlo steglo i nisam mogla govoriti. Kada sam došla k sebi, rekla sam da mi je to velika čast i da mi je drago što je prepoznat i nagrađen rad nastavnika. I rekla sam da je lijepo biti učitelj, i da se time ponosim. Mislim da bi učiteljskom pozivu trebalo posvetiti više pažnje – s puno emocija zatomljenih u glasu govori Paić.
Novčana nagrada
I koliko god da ju je ugodno iznenadila ova nagrada, još više je bila zatečena saznanjem da povelju prati i novčani iznos od 25 tisuća kuna. Kao i mnogi njezini kolege i kolegice i Paić je navikla da njezin nesebični i požrtvovni izvannastavni rad i brojne aktivnosti ne budu honorirani, pa je vijest o novčanom dijelu nagradu za nju bio dodatni šok.
Iako ju je ovo priznanje zateklo, ono zapravo nije jedino u dugom radnom vijeku ove profesorice. Njezin rad bio je primijećen i prije 10 godina kada je u povodu Svjetskog dana učitelja dobila Nagradu Šibensko-kninske županije. Koju godinu kasnije njezina nastojanja da školu učini još vidljivijom i prisutnijom u kulturnom životu grada nagradili su i sami učenici, pa je profesorica Paić čak dva puta osvajala školsku nagradu "Antun". S posebnom radošću ističe kako je lani dobila i još jedno priznanje struke – dobila je trajno zvanje nastavnika savjetnika.
O njezinu uspješnom radu govori i podatak da njezini učenici redovito osvajaju nagrade na natjecanjima iz povijesti, a bila je njihova mentorica i na raznim kvizovima znanja, projektima, izložbama i samostalnim istraživačkim radovima. Već godinama vodi i povijesnu grupu, a pokretačica je i voditeljica projekata koji su uvedeni u nastavu Gimnazije Antuna Vrančića još od 2009. godine: "Šibenski rujanski rat 1991.", "Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991.", te "Dan sjećanja na žrtve holokausta". Sa svojim učenicima uključila se i u međunarodni obrazovni projekt "Kuća Anne Frank". Sudjelovala je i u izradi programa za fakultativni predmet "Šibenik i šibenski kraj kroz stoljeća". koji je uveden prvi put u treće razrede gimnazije. Redovito se usavršava, a uključena je i u edukaciju nastavnika. Sudjelovala je u i brojnim županijskim i državnim povjerenstvima za natjecanje iz povijesti, a nekoliko godina vodila je i Županijsko stručno vijeće nastavnika povijesti.
Važnost učiteljice
Da će učiteljski poziv biti njezin profesionalni put, Paić je shvatila već na početku svoga školovanja.
– I danas znam reći roditeljima da je za djecu najvažnija učiteljica, odnosno učitelj prvih razreda koji tu svoju ljubav prenesu na djecu, i presudni su u razvoju djeteta zbog tog prvog kontakta sa školom. Tako je bilo i sa mnom. Moja učiteljica od prvog do četvrtog razreda osnovne škole bila je Frana Ercegović i ostavila je veliki trag na mene. Tako sam se uvijek igrala na učiteljice i okupljala djecu oko sebe. Kasnije mi je uzor bila profesorica povijesti Kleofa Berić koja mi je predavala cijelo vrijeme. Poslije sam na Sveučilištu u Zadru diplomirala povijest i uz to arheologiju koju sam uzela kao nešto srodno povijesti.
Posao sam dobila već kao apsolventica, u Bratskom Docu u Južnom Primoštenu. Na natječaj se nitko nije javio i tu sam odradila školsku godinu 1980./ 81. Ali, nakon toga nije bilo više posla, a koliko sam željela biti učiteljica govori i to da sam tada u Zadru upisala razrednu nastavu, iako sam u međuvremenu diplomirala povijest i arheologiju. Mislila sam da ću se kao učiteljica prije zaposliti nego kao profesorica povijesti, a jedna profesorica na prijemnom mi je tada rekla pa vi idete s konja na magarca. Tolika mi je želja, eto, bila da radim u školi!
Učiteljsku školu ipak nije morala završiti, jer se sa svojom profesorskom diplomom uskoro zaposlila u tadašnjem srednjoškolskom centru, najprije na zamjeni, a od 1984. godine i stalno, da bi, od 1991., nakon što su gimnazije ponovo postale samostalne škole, nastavila predavati u Gimnaziji Antuna Vrančića.
U povijest se, reći će, zaljubila od početka. Bila je i njezin izborni predmet na maturi, na kojoj je briljirala te je zbog izvrsnog uspjeha bila oslobođena i polaganja prijemnog ispita na upisu za fakultet. Ta je ljubav nije napustila nijednog dana i školskog sata, pa svojim učenicima svako predavanje želi učiniti zanimljivim i atraktivnim, potičući ih, među ostalim, na istraživanje i vodeći ih na terensku nastavu kada je god to moguće. Ni arheologiju, koja je ipak morala ostati u drugom planu, nije, na neki način, željela posve istisnuti iz svojeg učiteljskog posla, pa rado ističe dobru suradnju s Muzejom grada Šibenika.
Na neki način, dovelo ju je to i do istraživanja tradicije nošenja ženskih marama na otocima i priobalju šibenskog područja, što je rezultiralo vrlo zapaženom i posjećenom izložbom prije dvije godine "Marame, šudari, hacoli…", koju je realizirala zajedno s etnologinjom Sandrom Barišin. Uslijedile su kasnije i "Marame otoka Murtera" te "Šudari šibenskog zaleđa". Njezin rad nije promaknuo ni udruzi "Volim Šibenik" te je prije dvije godine bila nominirana i za nagradu Šibenska grandeca.
– Volim svoj posao s jednakim žarom i danas kada me do mirovine dijele još dvije i pol godine. Najstarija sam u školskoj zbornici, ali sam i dalje puna elana i entuzijazma. Odgojila sam i obrazovala mnoge generacije. Tu sam da svakog saslušam, pomognem i savjetujem. Ne samo učenike, nego i mlađe kolege koji se ne bi trebali ustručavati pitati bilo što nas iskusnije profesore – reći će Paić.
Povijest na marginama
Popis aktivnosti i projekata na kojima je radila duži je od navedenog i teško ih je sve nabrojiti u prostorom ograničenom novinskom članku. Ipak, jedno je sigurno. Koliko god profesorica Paić voli to što predaje, odnos učenika prema povijesti kao školskom predmetu danas se promijenio.
– Nekad je taj odnos prema nastavi povijesti bio posve drugačiji. Ovim reformama školstva, a pogotovo uvođenjem državne mature prije desetak godine, povijest je pala na margine školstva. Prije su profesori povijesti morali odvraćati djecu i nismo mogli prihvatiti sve koji su željeli pisati maturalni rad iz povijesti. Sada je taj interes opao, jer nijedan fakultet ne traži povijest kao izborni predmet ili na prijemnom. Traže se fizika, kemija, biologija, a povijest traži samo Pravni fakultet. Povijest ili Politiku i gospodarstvo (PiG) koja se uči samo jednu godinu. Naravno, da djeca radije biraju ono što im je lakše, a ne povijest koju su imali četiri godine, u četvrtom razredu i po tri sata tjedno. Eto, kako je povijest pala. Naravno ima i učenika koji su izvrsni, koji uče i žele znati.
S posebnom radošću profesorica Paić govori i o izložbi "Moja gimnazija", posvećenoj toj šibenskoj srednjoj školi, a koja je prethodila još jednom opsežnom projektu ove entuzijastične profesorice. Riječ je o monografiji "Šibenska gimnazija (1909.- 2019.)" koju je Jasminka Paić napisala zajedno s Draženkom Požar-Perković iz šibenskog Državnog arhiva. Ta reprezentativna knjiga teška nekoliko kilograma, koja na gotovo 450 stranica uz brojne fotografije i faksimile dokumenata, donosi pregled stogodišnje povijesti šibenske gimnazije, popis njezinih profesora i svih koji su u njoj maturirali, prva je knjiga o toj školi nakon 40 godina koliko je prošlo od pojave Livakovićeve "Šibenske gimnazije" iz 1979. godine.
No u glavi profesorice Paić stalno se roje nove ideje i projekti, pa je sigurno da na ovome neće stati. Lako će njima "zaraziti" i svoje učenike, čak i njihove roditelje, jer je tako bilo i do sada.
Uvijek govorim da škola kao institucija ne može biti sama za sebe, ona mora biti otvorena javnosti, živjeti u svom gradu i za svoj grad!