Nataša Jurić Stanković, predaje hrvatski jezik i književnost u OŠ Petra Krešimira IV u Šibeniku i iza sebe ima 29 godina radnog staža u prosvjeti. Više nego dovoljno da u sustavu obrazovanja doživi svakojaka obećanja, najave, promjene i reforme, male i velike, no škola na daljinu koju je Hrvatska uvela kada je proglašena epidemija koronavirusom, iskustvo je koje ova profesorica, koja je u svojoj struci napredovala do učiteljice savjetnice, nije mogla, kao uostalom ni ostali prosvjetari, ni u ludilu pretpostaviti da će joj se dogoditi. Danas je njezino radno mjesto virutalna učionica, a nakon početnih problema i brojnih pitanja vezanih uz funkcioniranje online nastave, čini se kako se situacija u koju su od ponedjeljka, 16. ožujka “bačeni” i učenici i nastavnici, polako uhodava.
- Kada je zbog izvanredne situacije počela nastava na daljinu, svi smo, i učitelji i učenici, bili nesigurni i zatečeni, no čini mi se da se ovakav oblik sve više uhodava. Sustav sve bolje funkcionira, iako još uvijek imamo problema s preopterećenošću programa i interneta, govori Jurić Stanković koju smo, također ‘na daljinu’ zamolili da svoje iskustvo podijeli u javnosti. Zanimalo nas je koliko je na ovaj način moguće ‘ozbiljno’ raditi, kako se u svemu snalaze učenici kojima su novi mediji i platforme mačji kašalj, ali im je, možda, teško zadržati koncentraciju, a kako nastavnici...
- Radni dan izgleda ovako: počinje u 8 sati kada učenicima šaljemo materijale koje sami rješavaju. Ne radimo u realnom vremenu jer je to nemoguće zbog preopterećenih veza, a zatim dobivamo njihove radove koje moramo pregledati i poslati im povratnu informaciju, ovisno o zadanom roku za rješavanje. U redovnoj školi postoji radno vrijeme, a u školi na daljinu ono je vrlo fleksibilno i ponekad traje čitav dan jer učenici šalju zadaće ovisno o tome kad ih urade, objašnjava Jurić Stanković.
Nastava online traži dodatni angažman nastavnika, jer je, reći će Jurić Stanković, i priprema materijala duža budući da nastavne sadržaje treba prilagoditi novim medijima.
- Dosta se koristim digitalnim alatima iako mnoge od njih i ne poznajem dobro pa ih tek sad učim. Mnogo se materijala dijeli među učiteljima putem društvenih mreža i nastavničkih grupa što je velika pomoć. Tako se pokazuje velika solidarnost među učiteljima. Učestali su i razni webinari (internetsko predavanje, prezentacija ili seminar u realnom vremenu koje podrazumijeva komunikaciju između sudionika, op. a.) kao pomoć učiteljima u digitalnom okruženju, a vode ih entuzijastični kolege ili izdavačke kuće kao pomoć svojim korisnicima ili Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Neke sam pratila, ali teško je u svemu sudjelovati – prepričava Jurić Stanković svoje “učiteljevanje” u digitalnom svijetu.
Nisu u učionici, ali chataju
No, osim nastavnika u tom okružju, a osobito s novim pravilima rada, moraju se snalaziti učenici i njihovi roditelji, kojima, ako moraju raditi, ova sitaucija nije nimalo laka, što Jurić Stanković dobro zna i kao razrednica.
- Veći je dio učenika zainteresiran, rade, šalju domaće radove na preglede, postavljaju pitanja, ponekad i “chatamo”. S roditeljima učenika kojima sam razrednica povezana sam u grupi na društvenoj mreži, prema naputku Ministarstva, pa mi se mogu obratiti za pomoć. Naravno da je velika uloga roditelja u praćenju rada njihova djeteta. Mnogi zbog vlastitog posla i nemaju vremena za to. Teže je mlađim učenicima, osobito onima koji ne poznaju digitalni svijet, ali sve se bolje snalaze. Vidi se da im nedostaje izravan kontakt pa često pitaju, žele razgovarati, s učiteljima i jedni s drugima. Ocjenjivanja još uvijek nema, ali to ne znači da učenici mogu ‘nekažnjeno’ zabušavati.
- Prema uputama Ministarstva ne ocjenjujemo učenike, već pratimo njihov rad i redovito uključivanje te tzv. formativno vrednovanje zapisujemo u e-dnevnike. Moja škola radi u programu Microsoft Teams koji je vrlo dostupan učenicima, no ponekad imamo problema s pristupom internetu pa se rad produžuje na popodnevne sate!
Nastava se prati i preko televizije, no kako se neke lekcije ne podudaraju s onim što su učenici već obradili do početka online škole, nastavnici se opet moraju osloniti sami na sebe.
- Kako videolekcije koje na Sportskoj TV prikazuje Ministarstvo ne slijede uvijek naše planove rada, uglavnom sami pripremamo materijale koji moraju biti zanimljivi i shvatljivi učenicima, a opet jednostavni, napominje Jurić Stanković i ne propušta istaknuti kako škola na daljinu ipak nije isto što i nastava uživo u učionici.
- Naravno da su i zahtjevi prema učenicima manji opsegom i odgojno-obrazovnim ishodima. Zaista bi bilo nerazumno očekivati da se ostvari sve ono što bismo uspjeli u redovnoj školi. Svi su učitelji zaista vrlo angažirani oko ovakve škole na daljinu, djeci pomažu i stručni suradnici ako im je potrebna pomoć. Vrijeme će pokazati kako će se dalje razvijati, ali je vrlo važno da učenici osjećaju da mislimo na njih, da im pomažemo i pratimo, potičemo i hrabrimo ih, zaključuje Jurić Stanković navodeći na kraju izjavu jedne majke kao, možda, najbolju ilustraciju vremena u kojem živimo sa svim nedaćama, ali i izazovima koje ono donosi. Naime, Šibenčanima nije nepoznata škola na daljinu. Za vrijeme Domovinskog rata nastavnici osnovnih i srednjih škola redovito su, pod općom opasnoti, dolazili na Radio Šibenik i snimali svoja predavanja koja su se potom emitirala u programu tog radija. U međuvremenu je internet zavladao svijetom, društvene mreže i razni kanali. Mogućnosti su velike, a time škola na daljinu lakša i zanimljivija negoli je to bilo nekim roditeljima današnjih učenika.
- Zanimljiva je rečenica majke jednog moga učenika: ‘Kad smo mogli mi u ratu pratiti radioškolu, može se i ovako.’ Može se, naravno, samo se nadam da neće dugo, poručuje Nataša Jurić Stanković.