Ako ste mislili da su spektakluarni javni dočeci Nove godine na otvorenom, o kojima se piše "urbi et orbi" nekakva šibenska tradicija, i da su tu oduvijek, od stoljeća sedmog, prevarili ste se. Još do prije dvadesetak godina nije se u Krešimirovu gradu javno čekalo ni dočekivalo ništa, bio je Šibenik u tom smislu, da oprostite, obična kasaba, u kojoj je za najdužu noć u godini vladao muk i teški balkanski mrak. Sve dok se nije ukazala "svjetlost iz tame" odnosno legendarni Ante Gašperov Čače, koji je za Novu 2000. godinu upriličio na šibenskoj Poljani krš i lom, prvu pravu pravcatu novogodišnju noć, doček na otvorenom kakav prije toga ovdje nije bio viđen.
Ono što je u ostatku Hrvatske HAK, to je u Šibeniku i onom dijelu Dalmacije i Hrvatske koja mu gravitira, Čače, sinonim za Vučnu službu, na čijim kamionima i šlepovima – a danas ih je tek koji manje od 30 (!) - i danas stoje "postulati" koje svi lako pamte. "Strpljen spašen!", "Kako si – dobro sam!", "Di si – evo me!"
Di si dosad?
- Prva stvar koju te naš čovik pita kad te u bilo koje doba dana i noći zove da ga vadiš iz g..., jer je negdi sletija, ili osta na cesti je - Kad ćeš doći? A druga prva stvar je kad dođeš da te pita - Di si dosad?! I da ja ne bi odgovara za ništa, sve mu piše na kamionu! - smije se uvijek dobro raspoloženi Čače, koji je zarazno društven čovjek, s fantastičnim smislom za reklamu i publicitet. U tome mu, doduše pomaže i njegov vjerni suputnik, njegova sjena kroz godine i desetljeća, Milorad Mišković Kasper, prijatelj i poslovno-politički suradnik, s kojim je organizirao ne samo već spomenuti doček Nove godine, nego i neke od najglasovitijih javnih događaja u šibenskoj novijoj povijesti. Koje je nepravedno prekrila tama zaborava, samo zato što su se dogodili prije Googlea, i interneta, i danas sveprisutnih društvenih mreža.
- Prvi javni koncert organizirao sam krajem 1996. godine, kada smo za lutriju, davali novi Fiat Uno! A pjevao je Oliver Dragojević! Koncert besplatan za građane, a trebalo je kupiti članstvo u Vučnoj službi Čače, i to članstvo ujedno je bilo tiket za izvući auto na lutriji! - prisjeća se Čače, a s njim i ja, uz dodatak kako je u to vrijeme novi Fiat Uno bio ono što je danas - Golf.
Bilo je to poratno vrijeme, u kojem nije bilo kredita, plaće su bile male, pa je Uno bio "mokri san" većine Hrvata, na temelju kojeg je tadašnji vlasnik Zadarkomerca Ante Jurjević postao "Kralj Fiata", čija je vozila distribuirao. Bio je i sponzor NK Zadar – koji se također zvao Zadarkomerc – a Fiat Uno znao se izvlačiti na poluvremenima utakmica s Hajdukom, na kojima je ulaznica također služila kao lutrijski tiket, uz glazbenu pratnju tada mlađahnog Mladena Grdovića.
E, sličan su recept Čače i Kasper primijenili i u Šibeniku. Pa su poslije toga obilježavali dolazak PDV-a, s tri koncerta Olivera Dragojevića, Miše Kovača i Zlatka Pejakovića, jednog za drugim, pa su onda za Valentinovo 1999. godine organizirali koncert iz tame, samo za dame, pjevao je Zlatko Pejaković s tada velikim hitom - "Misli svatko da je meni lako!".
‘Bomboni i baloni‘
A onda iza toga je išao koncert s Duškom Kulišom, pa koncert "Bomboni i baloni". A za ulazak u novo tisućljeće svirao je i pjevao Marko Marjančić i njegov bend, a za Šibenčane se pored toga pekao vol i noj! Sve mukti!
- Sve je bilo bazirano na članstvu u Vučnoj službi Čače! Kad bi platio članstvo, imao si čitav niz pogodnosti, besplatan prijevoz u slučaju nezgode, a onda i koncert po želji, pa lutrije, u kojima smo dijelili i zlatno prstenje, i lančiće, sve do Mercedesa SLK, koji je u ono vrijeme koštao 60 tisuća maraka. I dvije Jamahe! Svaka po 20 tisuća maraka! - priča Čače.
Kod njega su nastupali, odnosno što u dvorani na Baldekinu, što na igralištu na Šubićevcu, svi estradni prvoliši, pobjednici Splita, Melodija hrvatskog Jadrana, Goran Karan, Dražen Zečić, a najspektakularniji je u tom smislu bio koncert u šibenskoj luci na kojem je nastupalo čak pet asova, na bini koju je Čače sam napravio, da svi mogu na nju stati, dugoj 24, a širokoj 12 metara.
- Koncert se zvao "Kako si - dobro sam", na što su se svi smijali, ali meni je bilo najvažnije da se lako pamti jer je to ujedno bio i slogan moje vučne službe. Jer je najvažnije kad te čovik zove, da ga pitaš – kako si i čuješ dobro sam! Onda je sve u redu, a po auto ćemo doći. Samo malo strpljenja! Točnije - strpljen - spašen! Doći će "svjetlost iz tame". Odnosno ugledat ćeš svitla od rotirke moje vučne službe. To je najlipši mogući prizor koji možeš vidjeti kad negdi sletiš, mrak, ledeno, tama. A onda svjetlost! I spas! Evo Čače! - pričaju nam Čače i Kasper, oba u isti glas, kako je to u Šibeniku već red, način i običaj. Pa ti vataj! U svakom slučaju, pivali su tada u luci Zlatko Pejaković, Stavros, Rozga, Magazin i Branimir Mihaljević. Pekao se vol. I bilo je dvadeset iljad ljudi! A reklama za vola je bila, sjeća se Kasper – "I poseban gost koji neće pjevati, nego će se dijeliti besplatno – vol na ražnju! To se danima vrtjelo na radiju! Tri kamiona su vozila binu, a mogao se šleper na njoj okrenuti! Osam dana je radio Čače!
I onda je Čače – i on i Kasper vidio da bi mogao postati i politički faktor, jer je upravo na toj prvoj proslavi nove godine izviždalo tadašnjeg HDZ-ova gradonačelnika Franka Čeku. Bilo je to vrijeme kada je Tuđman umro, dolazili su Račan i Budiša, Kukuriku koalicija, prevrat se ćutio u cijeloj Hrvatskoj u zraku, ni Šibenik nije bio iznimka.
- Šta ste vi napravili? Ništa! Bolji bi Čače bio, on je bar Novu godinu napravio, počastio narod volom. Čaču za gradonačelnika! Oćemo Čaču! - vika je svit. I Čače ih je poslušao. Kandidirao se tri puta, i triput prošao u Gradsko vijeće! Prvi put je prošao sam, 2001. godine, a poslije dvaput s dva člana moje liste!
Miljun svita na Poljani
- Na Poljani je bilo osam tisuća ljudi, sve krcato, bio je tu i vatromet. Stvar se otela kontroli! Miljun svita! Ljudi traže neki govor, i mi tu nešto improviziramo, on gura mene, ja njega. I padne meni napamet neki slogan i ja kažem – "Poljanu može napuniti jedino čist obraz i čisto čelo, a to je gospodin Čače. Dok se ostali skrivaju po bužama, gospodin Čače izlazi pred svoje sugrađane čistog obraza!" - prisjeća se Kasper.
Bilo je to vrijeme kada se nacionalna i politička euforija iz devedesetih stišala i ispuhala, i stranke su bježale od otvorenih prostora jer ih nisu mogle napuniti, čak ni HDZ, a mi smo imali punu Poljanu. A nemamo ni jedan drugi veze o politici, ali kužimo da imamo šansu. Jer, svi nam dolaze i prilaze! I Čače improvizira! Sjećam se da je govorio – "Dok se vanka bogati drogiraju, u nas se drogira sirotinja. Mi ćemo to prominiti!" - smiju se danas jedan i drugi.I još je rekao - "I oni to mogu obisiti mačku o rep. U stvari, ne mogu više ni mačku, jer su ih i mačci prepoznali! I tu se zaustavio, jer mu je pukao glas. Nije navikao govoriti!" - prisjeća se Kasper.
Čače je najponosniji na činjenicu da je u sva tri mandata u Gradskom vijeću Šibenika bio jezičac na vagi, bio je presudni 13. glas - vijeće je tada imalo 25 vijećnika - i s niti jednim političarem ni s live ni s desne strane nije se posvađao niti ostao u lošim odnosima! Sa svima i danas govori! Diza san ruku i za i protiv SDP-a i HDZ-a, i nikad nisam kao obrtnik zbog toga bio šikaniran. Niti kod SDP-ovih Milana Arnautovića i Ante Županovića, niti kod HDZ-ove gradonačelnice Nede Klarić!
Živopisni Čače pored svega ovog je i politički zatvorenik, iz onog sustava, koji je kao dvadesetjednogodišnjak zaradio četiri mjeseca zatvora u Slavonskoj Požegi, zbog "vrijeđanja lika i djela druga Tita" koji je tada bio friško pokojan. Bilo je to 1981. godine! Teretilo me se da sam rekao, u kući jednog čovika, u kojoj me je neko od prisutnih prijavio – "Lijepe slike, samo da nije ove stoke u sredini!".
On je, naime, imao dvije slike iz vojske, a u sredini – sliku druga Tita.
- Ja i dan danas tvrdim da to nisam baš tako rekao, odnosno ne baš tim tonom, ali u tom trenu, to se meni obilo o glavu. Tada su mi svi u Šibeniku kojima sam se obraćao da mi se pomogne govorili da mi nitko ne može pomoći jer sam se dirnuo u svetinju! I da nitko nema obraza neku dobru riječ reći za takvog zločinca kao što sam ja! - veli Čače, koji je u Požegi trebao odguliti i puno više, ali ga je zbog dobrog vladanja tadašnji predsjednik SFRJ Bora Jović otpustio ranije, nakon samo četiri mjeseca, te 1986. godine.
Mlad i lakomislen
Koliko je bio mlad i lakomislen, svjedoči i to što je, dolazeći na policiju, podignuti novce za put do Požege, rekao policajcu, odnosno milicajcu – "Novci mi ne tribaju, ali ću ih uzesti, pa ih staviti pred Svetog Jerolima u crkvi, da pazi na me u zatvoru!". Uzeto mi je to kao otežavajuća okolnost, jer je to značilo da se nisam pokajao. I otišao sam u zatvor na služenje kazne, u Mercedesu, kojeg sam uvezao na pomorsku povlasticu, jer sam navigavao. I onda kad bi nas pustilo kući, priko vikenda, bilo bi smišno kad bi prometna milicija zaustavilo nas četvero u autu. Daj dokumente, a ono četiri delikventa. Idu kući iz zatvora. I to još u Mercedesu! - vadi Čače kao iz rukava priče.
- Znaš li da sam bio, dok sam bio u Požegi, i kućni majstor u ženskom u zatvoru? E, znan ja šta ti sad misliš, blago meni, di ćeš lipše, još pogotovo kad si u zatvoru. Ali, nije to lipo, nego je opasno. Jer, to što ti se neka od zatvorenica sama skine gola do pasa, ne znači da te neće optužiti da si je htio silovati. Moja je srića što su me starije kolege zatvorenici na to upozorile. A i šta su te zatvorenice koje su mi se nudile, bile malo starije, za mene koji san tada bio u dvadesetima, prave babe, pa me i to sačuvalo. I od iskušenja i od problema! - priča Čače, koji ironijom sudbine, upravo Titu i zatvoru, može zahvaliti što je postao to što je danas.
- Kad bi ja vidija autoput da nisam išao iz zatvora i u zatvor autom. Nikada! A ovako sam vidio da ljudi ostaju sa strane, u kvaru. I kako niko nije htio zaposliti bivšeg političkog zatvorenika, na to su pazili sekretari u poduzećima, ja nisam mogao donijeti potvrdu o nekažnjavanju, tako sam prodao Mercedes, kupio Ladu Nivu i prikolicu, i kao privatnik krenuo auto putem Zagreb – Beograd, pružati pomoć i popravljati ove što su bili sa strane, šlepati ih i tako isto nazad, Beograd – Zagreb. Gori – doli. I poslije Šibenik – Zagreb, petkom, i Zagreb – Šibenik. I onda san kupio prvi kamion, i tako sam počeo sa šlep službom. I došao do nekih 25 – 26 registracija.
Sin preuzima posao
Posao će s njima nastaviti moj sin, koji se isto tako zove Ante, ima isti nadimak Čače, pa će s ljudima s kojima sam i ja radio, ima ih šest sedam, nastaviti dalje. A ja idem u penziju, i pomagat ću im savjetom! Zahvaljujući drugu Titu, imam pravo ići kao politički zatvorenik u mirovinu sa 63 godine - govori nam Čače.
Svoj odlazak u mirovinu, obilježit će, kao i cijeli svoj radni vijek, besplatnim koncertom "Noć za pamćenje" za sve Šibenčane, za sve svoje poslovne partnere, prijatelje i ljude dobre volje, koji to budu željeli slušati i gledati. Narodu će za Valentinovo, 14. veljače, u Sportskoj dvorani na Baldekinu, s početkom u 20 sati, pjevati narodnjačka legenda Duško Kuliš sa svojim bendom. I poručuju i Čače i Kasper – Neće Kuliš kao ona - kako joj je ono ime, Roisin Murphy, za Novu godinu, isprid katedrale, nakon pola ure pivanja na matricu, ići ća - nego će ostati dok to ljudi budu tili. Pivat će dok ga bude imao tko slušati! Eto, tako! Svi ste pozvani! Ulaz BESPLATAN!