Šibenski Festival Fališ (alternative i ljevice) prošao je s nervozom, uz jake policijske snage, ali u iznimno civiliziranoj atmosferi.
Napetost je isforsirao Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik Hrasta, zbog gostovanja Porfirija Perića, episkopa SPC-a i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog.
No, Šibenik je još jednom dokazao da nimalo slučajno nije domaćin ovakvog festivala.
Neposredno nakon predavanja njemačkog teologa svjetskog glasa Jurgena Moltmanna, za "okrugli stol" sjeli su mitropolit Perić i sinjski fratar Ante Vučković, s moderatorom Zoranom Grozdanovom, kako bi razgovarali o temi "Bog na razmeđi vjere i ideologije". Grozdanov je primijetio da je vrlo zanimljivo da je baš Festival ljevice postao ekumensko mjesto broj jedan, što nitko ne bi rekao…
Komentirajući tezu da je vjera pogonsko gorivo kojekakvih ideologija, poput nacionalističkih, populističkih... mitropolit Porfirije kazao je da u životu kršćana postoje samo dvije ljubavi: prema Bogu i prema samome sebi. A odgovor na pitanje zašto se vjera pretvara u ideologiju ovisi o tome koja je od te dvije ljubavi jača.
- Ako je jača ljubav prema Bogu, u nama onda sve što nam Bog govori postaje naš pokretač, naš život, onda i mi uzimamo križ svoj i polazimo za njim i raspinjemo se. A ako je jača ljubav prema sebi samome, onda Boga pretvaramo u instrument uz pomoć kojeg promičemo svoju sebičnost i samoljublje. Kada Crkva postaje institucija u državi koja hoće sljedbenike i moć, to znači da su oni koji vjeruju stavili sebe u prvi plan, a Krista u drugi. Uzeti svoj križ i raspeti se, to je put u slobodu od svih idola, i od crkve, države, nacije, ali i od Boga kao idola - kazao je Porfirije.
Fra Ante Vučković, pak, drži da nigdje nema tako jakog uporišta za kritiku bilo koje ideologije kao u kršćanstvu, bilo da je riječ o crkvama ili državama. Raspeti Bog je slika nemoći, ali on postaje kritično svjetlo koje nastaje kada hoćemo napraviti Boga kao svoju sliku. Ali, Bog ne dopušta da se od njega pravi idola, da se od njega prave bilo kakve slike.
Crkva se ne može zatvoriti u svoju samodovoljnost, smatra mitropolit, pretvoriti se u etički kodeks po kojem sudi drugoga, njezina je moć u vjeri u onoga slabog i nemoćnog. Vjera u Krista koji nas oslobađa svih idola u sebi nosi moć preobražaja. Bog ne pomaže svijetu, zaključuje mitropolit, onim što čini nego onim što jest.
Moć Crkve kao institucije se često zlorabi zbog opasnog osjećaja povezanosti s najvećim motivatorom, Bogom, smatra fra Ante Vučković, napominjući da su s druge strane ljudi koji dobro znadu, poput njega samoga, što znači odreći se moći. Crkva kao institucija ne živi sama od sebe, a mjera njezine humanosti leži u tome kako se odnosi prema nemoćnima.
Nasuprot tezi da Crkva danas pacificira Boga, da su - kako veli Moltmann - studenti nekad išli protestirati, a danas se mole, mitropolit Porfirije reći će da je Isus bio i buntovnik koji ruši poredak, ali i pacifist koji poziva na unutrašnji preobražaj. Tko prihvaća Krista suštinski, veli Porfirije, on je prije svega čovjek i u svakom drugom vidi čovjeka, a ne Hrvata, Nijemca, Srbina...
- Čovjek je cilj svega što radimo, a to je postalo ugroženo, jer živimo u doba kada je vrijeme puno važnije od prostora jer je vrijeme proces. Kuća je zajednička, a ona je ugrožena - upozorio je fra Ante Vučković, komentirajući Papinu inicijativu o zajedničkom djelovanju kršćana s civilnim udrugama bez kršćanskog predznaka za dobrobit svijeta.
- I ovaj Festival pokazuje volju i potrebu ljudi da se susreću s drugima i drukčijima, jer kao ljudi možemo rasti - kazao je fra Ante - samo ako se susrećemo s drugima, bilo izbjeglicama, turistima… Moramo to vježbati - poručio je uz glasno odobravanje publike.
No, kad će Crkva postati most između Srba i Hrvata a ne razlog podjela?
- Neviđena je tragedija da dva tako bliska naroda, čija je povijest bila isprepletena, imaju nesporazume koje tako teško prevladavaju. Ako izuzmemo one koji manipuliraju - smatra Porfirije - i koji se u javnom diskursu zovu revizionistima, činjenica je da Srbi i Hrvati na iste događaje iz bliže i dalje prošlosti gledaju različito.
Kao kršćanin apeliram na Crkvu i politiku, prije svega na biskupe i episkope, da u tome pomognu pod uvjetom da ne pravimo od vjere ideologiju. Svi smo se jedni o druge ogriješili i zato je praštanje jedini put - uvjeren je mitropolit, koji smatra da svatko treba poći od sebe i pitati se što je on učinio. Postoji ljudska i božja pravda, dodao je, ljudska hoće satisfakciju, krivca, pokajanje, a božanska praštanje. Jedino praštajući i kajući se može doći do uspostave boljih odnosa.
Na istom tragu je i Vučković, koji metaforički ističe da se promjena događa samo tamo gdje razbojnik kaže "ja sam razbojnik i ja sam pogriješio". Pretvorba iz svijeće u razbojnika, tu leži pravi potencijal Crkve, rekao je fra Ante i zaključio:
- Treba pogledati u lice vlastitom zlu. Pomirenje je nemoguće bez istine. Ona mora biti jasna. A pomirenja nema ako pravda nije zadovoljena. Počinitelj mora priznati krivnju i pokajati se, a žrtva prihvatiti pokajanje i praštati. A to je moguće - vjeruje fra Ante.
Jedinstvo bliže nego prije 300 godina
Iz publike je stiglo i pitanje o mogućem ujedinjenju dviju crkava, pravoslavne i katoličke, jer bi, kako je rečeno, ono mnogo toga riješilo.
- Bilo bi mi drago da se susrećemo češće, a kad će doći do ujedinjenja, ne znam. Kad sam bio nedavno u Rusiji - rekao je fra Ante - činilo mi se da sam više kod kuće u tamošnjoj pravoslavnoj crkvi nego u nekoj švicarskoj katoličkoj. Ono što nam nedostaje je da se češće susrećemo i razmjenjujemo mišljenja, a Papina je velika želja da se crkve približe.
Nešto eksplicitniji je bio mitropolit: Svijest da budemo jedno intenzivno postoji i kod pravoslavnih i kod katoličkih velikodostojnika. I mnogo smo bliži danas tome (ujedinjenju) nego prije dvjesto-tristo godina.
Fra Ante Vučković: Pomirenja nema ako pravda nije zadovoljena. Počinitelj mora priznati krivnju i pokajati se, a žrtva prihvatiti pokajanje i praštati. A to je moguće...