Nekolicina nas koji su u Srbiji služili onu izdajničku vojsku 80-tih godina prošlog stoljeća sastala se na ljeto, kada su nas iz JNA pustili kućama na odmor, pa smo umjesto pozdrava smislili uzvik: „Pošto ciplji u Aranđelovcu!?”
I danas se tako dovikujemo kada nas šibenska ljeta okupe sa svih strana i toga sam se sjetio jutros obilazeći peškariju. Da sam se nekim čudom zatekao u Aranđelovcu, lako je moguće da bi izbor morske ribe bio bogatiji od onoga što je jutros nudila svega nekolicina prodavača u mršavoj (i skupoj!) ponudi na bancima.
S čime će čovjek pojesti onu prvoklasnu mišanciju dobivenu na poklon od prijatelja, ubranu s pravim omjerom kostriša, divljeg zelja, kozje brade, divljeg luka i koromača!? Polja se usred blage zime zelene kao žuč, a iz morske oranice jedva čega ima, sitne ribe najmanje. Ne samo danas, već je to dosta čest prizor zadnje vrijeme.
Tužan je zimski riblji pijat, jer nema crnih gavuna po šibenski, ili gira u ostatku svijeta. Prošle jeseni zabranjena je potegača migavica, a pokušaj nekih ribara da ih love drugom vrstom mreže ostao je samo na tome, jer s cijenom od 8 eura, a ne tri kao lani, u Šibeniku naročito cijenjen skromni, a opet delikatesni gavun, bijeli ekvivalent plavoj srdeli postaje luksuz.
Danas nije bilo ni ribe iz koće, prema tome, otpada i alternativna zamisao da se na tavu bace molići. Salpe su recimo, bile manje od 20-25 deka, kakve jedino priznaje obiteljski kućni savjet, a zbog slabije ponude i te su manje ipak koštale 8 eura... Vrhunac su bile škrpinice veličine škrpunića po 20 eura: nisam siguran, ali rekao bih da su, za razliku od cijene preko svake mjere, one bile ispod mjere dopuštene za izlov...
-Fali migavica, fali. I zato je ove zime peškarija bila pusta, jer migavica nije lovila jedino gavune, nego i trilje od kamena, sipe, lignje... Zbog lošeg vremena slabije isplovljavaju i koćarice, tako da se nedostatak gavuna i drugoga iz ukinute mreže još više osjeća i rastužuje.
-Bit će sa gavunom ka i sa čvarcima, koji su od ništa priko noći došli skuplji od 100 kuna. Ka i panceta! Viruj ti meni! - dobacuje u prolazu poznanik.
-Ili to, ili će u moru krepavati od starosti! - odgovora drugi.
Ipak, sve će biti veselije za dva-tri dana, kada prestaje dvomjesečni lovostaj na srdelu. U niskome startu su plivaričari, prodavači, a i kupci. Odjednom će se sve zasrebriti od srdele, da se zaboravi sitnom ribom posna zima.
Kao trbuh mršavog seoskog psa stisnuo se i ostatak „trbuha grada”, zeleni dio. Malo prodavača udruženih u kartel: ničeg nema jeftinijeg od četiri eura, odredili su svi kao jedan.
-Ako igdi nađeš jeftiniju salatu, dajen ti mukti sve ovo na banku! – govori mi jedna baka osvrćući se oko sebe, na opustjelu pijacu. Znam da govori istinu, obišao sam sve.
-Dobro, ja ću ovu glavicu! – pružam joj busić srednje veličine.
-Daj euro i nosi!- odgovara. -Šta, ne ide na vagu!? – čudim se. -Ima u njoj više od kvarta, budi siguran da imaš dobre mire. Ako nije, dajem ti cili banak mukti! - opet nudi isto jamstvo kao netom prije.
APP! Ako prođe, prođe! I prošlo je, bolje vjerovati nego vagati. Pa što bih sa svom tom salatom!?