Promašen je bio mobilizacijski poziv nogometašu Šibenika (i kasnijem šibensko-kninskom županu) Goranu Pauku „da se hitno javi u vodički hotel „Imperijal“. Pobunjeni Srbi i JNA su već zauzeli Šibenski most, pa je Goran u potrazi za ratnim rasporedom, u nemogućnosti da ode u Vodice, stigao do šibenskog Biskupskog sjemeništa. Bolje rečeno, sjedišta Šibenskog ratnog stožera.
- Naši su noćas zauzeli vojarne na primoštensko-rogozničkom području. Vi ćete kao protuzrakoplovac u vojarnu Zečevo. Pretpostavljam da ste s topovima na „ti“ – obratio se Pauku referent, zadužen za raspored novih boraca.
Na putu prema Zečevu novopečeni gardisti su sve do Brodarice ležali na podu autobusa, strahujući od agresorskih snajperista. A na čelu ljubaznog „Odbora za doček“ u Zečevu bio je, a tko drugi nego major JNA Rahim Ademi, koji se kao rogoznički zet „preko noći“ prometnuo u hrvatskog časnika, a potom i generala.
- Znate li uopće rukovati artiljerijom, zapucati - pitao je Ademi tek prispjele borce.
Brujanje zrakoplova
Potvrdnim odgovorom Pauk je automatski pristao na ulogu privremenog, pa i samozvanog topničkog instruktora.
- Igrajući nogomet u Šibeniku i Hajduku nisam nikad ni promislio da će me ovakve stvari dopasti u životu. To da ću u JNA biti protuzrakoplovac, ajde, ajde. No, da ću morati u stvarni rat, radi obrane Lijepe Naše, to nisam mogao pretpostaviti ni u najluđem snu – govorio je Pauk za vrijeme ručka svojoj topničkoj posadi.
Tog popodneva Mladen Tešulov, Dražen Bilač, Damir Fržop i Goran Pauk raskrčili su jedan poveći grm da bi istodobno bili blizu topa, ali i izvan domašaja rujanskog sunca, neuobičajeno jakog za kraj babljeg ljeta. No, odmor u improviziranoj hladovini nije trajao dugo. Začulo se neugodno brujanje zrakoplova. Očito su se avioni JNA u iznenadnom napadu htjeli obrušiti na vojarnu u Zečevu.
Pauk je izletio kao oparen iz grmlja, te maksimalnom brzinom sjeo na top. Ništa sporiji nije bio ni Bilač, koji je upalio motor i namjestio nišansku spravu. Tek su onda obojica postali svjesni da na njih s morske pučine kreću dva zrakoplova. A jedan je od njih, i ne znajući što ga čeka, počeo vizualno ponirati Pauku u nišan.
Sekunde kao vječnost
- Sve je trajalo samo nekoliko sekundi, iako se ostalim članovima naše posade to činilo kao „vječnost“. Dodatno su se bojali i mogućnosti da ih top, koji se okretao, ne dohvati po nogama. A kad se zrakoplov poklopio s križom nišana opalio sam tridesetak puta – govorio je Pauk desetak minuta poslije Ivici Bilanu, snimatelju (odavno utihnule) TV Vodice, koji je kamerom svjedočio sjajnoj akciji topnika sa Zečeva. Pogođeni zrakoplov odletio je prema pučini, dok je Neven Livajić svojom strijelom dohvatio drugog zračnog napadača. Sivi se „galeb“ sa zadimljenim repom srušio kraj rta Kremik.
„Pogodija ga je, pogodija ga je! Oba su pala!“ Tako je u neviđenom transu vikao gardist Filip Gaćina. I ne sluteći da će njegov poklik oduševiti cijelu Hrvatsku, obići gotovo cijelu Europu. Kao neviđeno ohrabrenje hrvatskim borcima za nastavak Domovinskog rata.
Goran Pauk je, pak, sjedio kao začaran na topu. Nije vjerovao svojim očima, dok se zrakoplov rušio u more.
- Osjećam se silno ponosnim. Kao heroj. Jednako zbog rušenja zrakoplova kao i brzine kojom je reagirala naša posada reagirala. U tom trenutku nisam bio svjestan u kakvoj sam opasnosti. Samo sam žurio da sa svojim topnicima što brže zauzmem položaj. Sa samo jednom, jedinom željom. Da obranimo hrvatsku bitnicu na Zečevu, silno važnu u Šibenskom rujanskom ratu – još jednom se Pauk obranio snimatelju Bilanu.
Dobra bilanca i krivi potpis
Novo oduševljenje među hrvatskim topnicima izazvao je Bore Skorić, zapovjednik protuzračne obrane na Zečevu.
- Svaka vam čast momci! Upravo mi je javljeno da se prvi pogođeni zrakoplov srušio u more blizu Žirja – raportirao je Skorić svojim topnicima.
Goran Pauk je, pak, htio posebno podijeliti radost s Pirovčaninom Nevenom Livajićem. Ne samo zbog preciznog pogotka, već i manifestirane neviđene upornosti. Od prvog dana dolaska na Zečevo Livajić se dizao rano, te sa strijelom na ramenu svakodnevno pješačio i nekoliko kilometara po kamenjaru ne bi li na obali dočekao neprijateljski zrakoplov. I dočekao ga je, i oborio.
Ivica Bilan se, pak, potrudio da snimka s radnim nazivom „Oba su pala“ stigne što prije do Splita. Emitirana je u središnjem dnevniku HRT-a, no zadovoljstvo topnika sa Zečeva kvario je krivi potpis, što je sugerirao da je to snimka splitske lokalne postaje TV Marjan, a ne hrabrog Vodičanina Bilana.
- Nema veze, srušit ćemo mi još desetak zrakoplova. Možda će, onda, konačno priznati naš, šibenski doprinos Domovinskom ratu – pomalo sarkastično, ali i proročanski oglasio se Dražen Bilač. I ne sluteći da će broj srušenih neprijateljskih letjelica na šibenskom području prijeći bilancu od 20 zrakoplova i helikoptera.
Šibenčani su se, pak, potrudili „Oba su pala“ pretvoriti u glazbeni hit, koji je klapa Bonaca izvodila Hrvatima diljem Europe. A kad bi zazvonio refren „Nije jedan, već su pala oba“ gledalište se, po nepisanom pravilu, dizalo na standing aplauz. U znak poštovanja hrabrim šibenskim topnicima.